Sjećanje na drage ljude: Jovica Šatordžija – Čovjek kojeg su svi voljeli

U nas, Bosni, u narodu, i dan-danas čujemo, doduše, čini mi se sve rjeđe, rečenicu: Rodio se za svoja posao. Jovica Šatordžija, učitelj,  nastavnik i istinski odgajatelj, bio je jedan onih za kojeg se to sa sigurnošću moglo reći.

Ono što je njemu, kao i njegovim savremenicima, profesorima Mustafi Omanoviću, Rami Arnautoviću i Aliji Isakoviću, djeci stradalnicima iz Drugog svjetskog rata nedostajalo, nesebično je nastojao da nadoknadi u širenju ljubavi, ljudskosti i topline na mlađe naraštaje, na one koje je odgajao, učio i obrazovao.

Jovica Šatordžija, obični veliki čovjek, bio je i moj učitelj. Mi iz 1. j, te 1967. godine, bili smo prva generacija koju je učio sve četiri godine.

U to vrijeme bilo nas je od četrdest do četrdeset i dvoje u odjeljenju, uglavnom, radničke i seljačke djece. Bilo je, ne malo, i onih koji nisu bili u prilici da sebi prušte kupovinu bureka ili oblatne u školskom restoranu. Međutim, to nije bio razlog da ne budemo veliki drugari, da ne pazimo jedni na druge, da se ne pomažemo, i u školi i van školskih klupa.

Učio nas je naš učitelj da čitamo, pišemo i sričemo prve riječi iz čitanki. Učio nas je da volimo čitanje, da se, već u trećem razredu osnovne škole takmičimo ko će pročitati više knjiga. Podjednako dobro čitali smo i latinicu i ćirilicu, često ni ne znajući, nakon što je pročitamo, kojim pismom je štampana knjiga koju smo dan ili dva ranije ispustili uz ruku.

Rečenica: U zdravom tijelu zdrav duh za nas nije bila samo isprazni govor. Ona je svakodnevno pretakana u našu životnu praksu. Oni koji su voljeli nogomet, šah, biciklizam, stoni tenis ili karate – usmjeravani su u tom pravcu, oni koji nisu imali tih sklonosti, ali su bili daroviti matematičari, slikari, lutkari, recitatori ili mladi lingvisti, usmjeravani su spram svojih sklonosti. Znam da u učenju nismo uvijek bili najbolji, ali smo najbolji bili u vannastavnim aktivnostima.

U našoj školi „1. maj“ u zeničkom naselju Crkvice, tada najvećoj u bivšoj Jugoslaviji, radili su mnogi vrsni pedagozi. Za nas je naš učitelj bio prvi među njima.

Znali su ga, kao vrsnog rukometnog sudiju, širom Jugoslavije koja je tada bila rukometna velesila. Zenica, mada nije imala rukometnog prvoligaša, imala je nekoliko vrsnih saveznih sudija. Prvi među njima bio je Jovica Šatordžija.

Bili smo posljednjih dvadesetak godina i komšije na drugoj strani grada, u zeničkom naselju Mokušnice. Sretali smo se, nekad gotovo svakodnevmo, nekad rjeđe, ali uvijek s obostranim toplim i širokim osmijesima. Znam da je bio ponosan na svoje nekadašnje učenike, ali i da je, i pedestak godina kasnije, brinuo o svojim nekadašnjim učenicima ili učenicama za koje je znao da imaju zdravstvenih problema.

Među onima koje je on učio bilo je i dosta uspješnih u raznim oblastima života i rada: univerzitetskih profesora, privrednika, advokata, pravnika, inžinjera, vrsnih zdravstsvenih radnika, dobrih majstora, pouzdanih vozača…

Bio je posebno ponosan što smo svi bili i ostali čestiti ljudi, upravo u skladu s onim kako nas je učio naš učitelj.

A i mi, njegovi učenici, ponosni smo što je naš učitelj bio veliki čovjek Jovica Šatordžija.

Midhat Kasap