Legenda NK Čelik Ratković: Čelik se nikada ne smije ugasiti, to je klub koji se mora vratiti u vrh bh. nogometa

Jedan od njih četvorice je osvojio prvenstvo Jugoslavije, Evropski kup šampiona i svjetsko klupsko prvenstvo. Ovaj podvig za kojeg malo ko zna i nije se toliko spominjalo u medijima postigao je Zeničanin Miodrag Ratković.

Ovaj 56-godišnjak proteklih dana zbog privatnih obaveza boravio je u rodnoj Zenici, što je iskoristila redakcija SportSport.ba da obavi razgovor s ovim bivšim nogometašem, koji trenutno obavlja posao skauta španske Celte Vigo.

Za naš portal Ratković je govorio o svojim počecima, igračkoj karijeri, Čeliku, Crvenoj Zvezdi, Borcu, Celti, Sevilli, životu nakon završetka karijere, skautingu u Španiji, planovima za naredni period…

Krenut ćemo od početka, kao i većina Zeničana svoju karijeru počeli ste u NK Čelik, možete li nam kazati kada i kako ste krenuli trenirati nogomet, te mali presjek iz tih omladinskih dana?

«Igrao sam ligu Osnovnih škola u Zenici, tu su me primijetili i pozvali da dođem trenirati, tada sam imao 12 godina. Godinu dana sam trenirao, ali sam se zasitio, nije mi dosta stvari odgovaralo i prestao sam trenirati. Ponovo sam počeo trenirati u 16 godini nakon što su treneri iz kluba nagovorili moga oca da mene nagovori da nastavim igrati jer sam kao talentovan. Tu nam je trener bio Sead Begičević imali smo dobru generaciju, igrali smo završnicu prvenstva prve godine, dok smo u drugoj ispali u finalu republičkog prvenstva. Ja sam u te dvije godine bio najbolji igrač tih turnira. Poslije sam pozivan i za juniorsku reprezentaciju BiH, što je bio moj uvod za prelazak u prvi tim».

Potpisali ste ugovor s prvim timom kao jedan od najboljih juniora, ali u seniorskoj ekipi NK Čelik niste imali dobar status, ali sve je to promijenila utakmica protiv Crvene Zvezde u Zenici gdje ste briljirali?

«Nerko Hadžiahmetović kao trener juniora, koji je tek završio trenersku školu u Beogradu predložio me je tadašnjem treneru Milanu Ribaru, nahvalio me i kazao da sam bolji igrač u tom trenutku bolji od Mitra Mrkele. On je to prihvatio i kao junior sam se priključio seniorskoj ekipi na zimskim pripremama u Baškoj Vodi. Na pripremama sam bio veoma dobar i potpisao sam taj stipendijski ugovor s klubom, iako sam još bio junior. Ja sam za godinu i po dana od ne igranja nogometa stigao do potpisa ugovora s Čelikom što je bilo nezamislivo i nevjerovatno u tom trenutku. Ja sam otišao nakon toga na odsluženje vojnog roka, a kada sam se vratio nije više trener bio Milan Ribar, nego Džemaludin Mušović. Tada sam bio u nemilosti trenera, nisam imao progresiju igračku, jer nisam bio shvaćen od Mušovića, ali nije me forsirao i davao mi puno šansi. Tada je Čelik imao veoma dobru ekipu, poput igrača u vidu Gabrića, Zukanovića, Fileša, Kopića, Hadžialagića. Došla je zatim utakmica protiv Crvene Zvezde u Zenici, imali smo nekolicinu povrijeđenih i kartoniranih igrača, te sam dobio šansu od prve minute, mi smo se borili za opstanak, a oni za titulu prvaka. Igrao sam na poziciji zadnjeg veznog to prije nikada nisam igrao. Odigrao sam sjajnu utakmicu, dobro sam u fazi odbrane čuvao Dragana Stojkovića-Piksija, dok sam i u fazi napada odigrao veoma dobro. Mi smo na kraju poraženi 1:2 od Crvene Zvezde, ali nakon te utakmice ljudi iz Zvezde su sjeli da razgovaraju s ljudima iz Čelika oko mog prelaska u Beograd. Čelik je odbio te ponude, ja sam ostao u Čeliku promijenio se moj status igrao sam standardno te odigrao još dvije sezone, a onda nakon isteka ugovora otišao u Crvenu Zvezdu».

Slijedi prelazak u Crvenu Zvezdu koja je u to vrijeme imala najbolju ekipu u tadašnjoj Jugoslaviji, pa i Evropi što su pokazali i osvajanjem trofeja brojnih trofeja tih godina.

«Došao sam kao slobodan i dokazan igrač sa 24 godine u tada najveći klub u Jugoslaviji pa i Evropi. Budući da je Zvezda imala nevjerovatne igrače u tom periodu ja sam prvi dio sezone bio na klupi za rezervne igrače. Imali su formiran tim za Ligu šampiona, obarali su se rekordi o nepobjedivosti, gazili velike protivnike. Ja sam faktički bio 12 igrač, bilo je tu i dobrih utakmica, ulazio sam s klupe, dao svoj doprinos i onda je došao zimski prelazni period i ja sam želio da idem negdje na posudbu, gdje ću stalno igrati. Moram napomenuti da je u toj sezoni Crvena Zvezda postala prvak Evrope, a ja sam drugi dio sezone igrao u Borcu, gdje sam bio standardan. Bez obzira na to što nisam bio u ekipi u drugom dijelu sezone, dobio sam medalju za osvajanje Lige šampiona i to se nikada ne zaboravlja».

Vratimo se tom periodu u Borcu, pa zatim i ponovo povratku u Crvenu Zvezdu, kako je bilo u Banjaluci?

«Borac je nakon prvog dijela sezone bio u donjem dijelu tabele. Trener je bio Vladica Popović, koji je bio na platnom spisku Crvene Zvezde. Tu sam došao, on je htio da ja dođem i imali smo veoma dobru ekipu i sredina je bila tako zdrava što se i osjetilo na terenu. Igrao sam standardno, postizao golove, imao dosta asistencija i sezonu smo završili na kraju u gornjem dijelu tabele kao četvrto na tabeli i za dlaku nam je izmakao izlazak u Evropu. Taj period će mi po svemu ostati u lijepom sjećanju. Zvali su me mnogi klubovi nakon toga, ali morao sam se vratiti u Crvenu Zvezdu jer je Prosinečki tada potpisao za Real Madrid i oni su me uvjeravali da ću imati minutažu njegovim odlaskom».

Igrali ste zatim nakon povratka u Beograd finale klupskog prvenstva svijeta protiv prvaka Čilea, finale Kupa Jugoslavije i poslije osvojili titulu prvaka države.

«Pobijedili smo u finalu Colo Colo prvaka Čilea sa 3:0 i nakon titule prvaka Evrope osvojili smo i tu svjetsku klupsku titulu. Igrali smo odlično, postali prvaci Jugoslavije, igrali finale Kupa, zaista nevjerovatna godina. Dosta dobrih stvari, koji će zauvijek biti u mome sjećanju i okarakterisati moju fudbalsku karijeru. Poslije te sezone otvorila su mi se dalja vrata za odlazak u neke od najboljih liga u Evropi».

Slijedi odlazak u Celtu Vigo, gdje ste nastavili sa sjajnim igrama, te ste kasnije izabrani i u prvu jedanaestorku najboljih igrača u historiji kluba

«Nakon dvije godine u Crvenoj Zvezdi ostale su mi još dvije godine ugovora, ali onda je krenulo ratno stanje u Jugoslaviji, nije bilo moguće više igrati ni regularno i klub je bio primoran da pusti sve igrače u inostranstvo, te da unovči te igrače. Moja sudbina je bila u Španiji i ostao sam šest godina, odnosno dva ugovora po tri godine. Odigrao sam preko 150 utakmica u La Ligi, to su bile sjajne godine, igrao sam značajnu ulogu u ekipi u svakoj sezoni. Ljudi su me cijenili i ja sam uživao u Celti. Tu su sa mnom bili i Goran Jurić, Vlado Gudelj, Miloš Bursać s naših prostora». Igrali smo finale Kupa Španije, kao mali klub, gdje smo u finalu poraženi na penale od Zaragoze».

Nakon šest godina slijedi odlazak u Sevilju i završetak igračke karijere?

«Sevilja je tada prolazila kroz težak period i tražili su iskusnije igrače. Dobio sam poziv od trenera koji me trenirao u Celti i pristao sam na dolazak u Sevilju. Imao sam 34 godine i nisam imao neku baš posebnu ulogu u timu. Bila je to teška godina i sredina nisu imali strpljenja ni za trenere ni igrače. Tako sam poslije jedne sezone odlučio da završim karijeru u Sevilji u 35. godini».

Nakon završetka igrače karijere vraćate se u Vigo i započeli ste s radom u klubu kao trener, pa poslije i skaut što ste i danas?

«Imao sam formiran život u Vigu, logično je bilo da se vratim u Celtu. Radio sam u omladinskom pogonu, bio koordinator, završio trenersku školu, licencu. Posije svih tih iskustava došlo je do toga da postanem skaut Celte za područje Balkana kada je u pitanju prvi tim i sada sam skaut Celte Vigo za ovaj dio regije, budući da dolazim s ovih područja, ali prate se sve lige svijeta svakako».

Koliko pratite bh.nogomet, odnosno Premijer ligu BiH, ali i reprezentaciju BiH?

«Više pratim reprezentaciju nego ligu jer mislim da prvenstvo BiH dosta zaostaje za Evropom. Ipak fali taj ekonomski faktor, iako je BiH zemlja koja je imala najveće talente u bivšoj Jugoslaviji. Znate da je trećina klubova u bivšoj državi bilo iz BiH. Ovdje se uvijek igrao dobar nogomet i danas ima dosta talentovanih igrača. Mislim da tu treba dosta boljeg rada trenera, posebno u omladinskim kategorijama, odnosno stručni ljudi. Gledam reprezentaciju, ima nekoliko igrača koji mi se sviđaju i stvarno bih volio da reprezentacija napravi iskorak, da potvrdi kvalitete koje ima. Ja volim stvarno ovu zemlju tu sam rođen to se ne može izbrisati ni zaboraviti i svakako da sam spreman na bilo koji način pomoći kada je u pitanju moja struka».

Za kraj ćemo se osvrnuti tako da kažemo na vašu prvu ljubav, NK Čelik koji proživljava teške trenutke u svojoj historiji, koliko pratite dešavanja i šta mislite vi o klubu s Bilinog polja?

«Pratim situaciju u Čeliku, to je ipak moj klub, gdje sam počeo svoju karijeru, bude mi se posebne emocije kada pričamo o Čeliku i to mi ne može niko oduzeti. Nermin Hadžiahmetović me izvještava o svemu, on to posebno prati i najadekvatniji je da govorim o toj temi. Žao mi je što se to sve desilo i što je završio u zadnjoj ligi, ali to je posljedica lošeg vodstva kluba i politike unazad 20-tak godina. Bilo je degutantno čuti da pojedinci razmišljaju o gašenju Čelika, takav klub da se ugasi, pa ja znam dosta prijatelja iz raznih klubova u bivšoj Jugoslaviji koji su mi pričali da im je najdraže i najljepše gostovanje bilo u Zenici, da je to ambijent pravi fudbalski i sad da to neko ugasi to nisam mogao da zamislim. Drago mi je da su ga navijači spasili od gašenja i nema veze što je trenutno tu gdje jeste, siguran sam da će se vratiti kroz par godina gdje mu je i mjesto, a to je u vrh bh.nogometa.. Imam iluziju i nadu da će Čelik stati na noge i da klub vode oni koji ga vole i vrijede. U zajedničkom obliku vjerujem da će krenuti na bolje. Čelik ne smije nestati kao klub i ne smije se nikad podcijeniti nego se vratiti u Premijer ligu i igrati važnu ulogu jer ima sve preduslove za tako nešto, ovakav grad, stadion, publika to rijetko ima gdje u Evropi vjerujte» kazao je za kraj razgovora za SportSport.ba bivši igrač Čelika, Borca, Crvene Zvezde, Celte i Sevilje.

Autor: D.Kurbegović/sportsport.ba