Kada se stvarala košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine, njegov doprinos je bio ogroman. No, zasluge ljudi koji su se istinski trudili da se nešto uradi u teškom vremenu, kod nas obično se zaborave. U to vrijeme Emir Mutapčić je igrao u Albi, a Berlin je bio naš “rezervni položaj”. Upravo u tom gradu je svoje domaće utakmice igrala selekcija BiH, sve dok nismo dobili dozvolu da igramo kod kuće.
Rado se sjeti najtežih dana, dok je u zemlji bjesnio rat, u Njemačkoj je reprezentacija 1993. igrala prvi Eurobasket. Muki smatra da je osmo mjesto historijski uspjeh. Podvig je u tome veći što je ekipa pravljena van svih rezona, zbrda zdola. Danas tvrdi da bi – sa Primorcem koji je bio primoran da napusti ekipu, te sa Sejom Bukvom i Nenadom Markovićem koji nisu igrali jer su dobili hrvatske pasoše – Bosna i Hercegovina mogla i do medalje.
Odrastao na zeničkoj Jaliji, karijeru je počeo u Čeliku, a malo je nedostajalo da pređe u Crvenu zvezdu. Otac Saše Đorđevića, Bratislav, tadašnji trener, primjetio je negdje visokog dječaka, sjajne motorike, hladne glave i vruće ruke.
Trebao je potpisati za crveno-bijele i preseliti se u Beograd. Čelik mu je dao ispisnicu, ali Košarkaški savez BiH, nije. Bez njihove ispisnice nije se mogao registrovati. U to vrijeme republički savezi su radili za domaće klubove, pa je tako odatle došao signal u Bosnu. “Studenti” su brzo reagovali i doveli Mutapčića. Jednu sezonu je proveo u juniorima, a onda još 10 u prvom timu.
Imao je privilegiju da profesionalnu karijeru počne u ekipi sa Delibašićem, Varajićem, Pešićem, Hadžićem, Radovanovićem… Dakle, našao se baš u timu Bosne u sezoni 1978/79. igrao je uvodne mečeve u Kupu šampiona, ali je povratkom povrijeđenih igrača, izgubio mjesto u rosteru. Nije se “skidao”, ali je putovao s ekipom. Tako je bio i u Grenobleu kada je Bosna postala prvak Evrope 1979.godine.
Osvajač je bronzane olimpijske medalje u Los Angelesu 1984.godine. Bronzani je bio i dvijr godine kasnije na Svjetskom prvenstvu u Španiji. Igrao je s velikanima svjetske košarke, Prajom Dalipagićem, Draženom Petrovićem, Vladom Divcem…
Po završetku igračke karijere, počeo je trenersku. Bio ie pomoćnik Sabita Hadžića u reprezentaciji. Pet godina je sjedio na klupi najjačeg košarkaškog kluba u njemačkoj svih vremena, Albe iz Berlina. Tri godine u Braunschweigu, pa dvije u poljskom Anwilu, pa još tri u U-20 selekciji Njemačke, a kruna je selektorska funkcija u najjačoj reprezentaciji Njemačke. Devet sezona je u Bayernu pomagao Svetislavu Pešiću, Saši Đorđeviću i Dejanu Radonjiću. Posljednju sezonu je proveo u Mađarskoj.
Bosna i Hercegovina nema puno sportskih legendi. Sve ih je manje. Lagano nestaju sa scene. Kako su u BiH sada političari svih nivoa zvijezde, teško je očekivati da će se u skorije vrijeme situacija promijeniti i da će sportisti opet biti face, lica s naslovnica.
Muki je pravi “bosnaš”, odgajan u skladu s tradicijom kluba. Gospodskih manira, pun poštovanja, bez teških riječi, lagan u razgovoru…
Emir Mutapčić – rođenjem Zeničanin, opredjeljenjem Berlinac, ljubavlju košarkaš. Zauvijek.
Emir Delić,
preuzeto uz saglasnost autora
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
