Do kada dopiru sjećanja? Pa podaleko, otprilike do ranih šezdesetih prošloga vijeka. Dan milicije, 13. maj, i proslava na Bistričaku. Pripadnici milicije za svoj dan, Dan milicije, bili su nagrađivani tako što su dobijali novčane bonove za koje su mogli u određenim prodavnicama, podrumima pića u Jeftića kući, kod Kina Central ili „kod Bureta” kupiti piće za svoj dan. A onda na Bistričak da se to proslavi. I ujedno moj prvi susret sa izletištem, a kasnije vrlo često gostovanje na tom, zaista izuzetnom mjestu.
Bistričak, izletište Zeničana, udaljeno je od Zenice 25 km, smješteno na NV 420 m, u klancu kroz koji protiče riječica Bistričak. Željezarino odmaralište sa punim kapacitetom usluge. Zgrada na dva sprata, poslije će se dozidati i treći, planinskog stila, sa dvorištem iza u kojem su smještene pomoćne prostorije – pekara, ložionica, magacin za namirnice. Danas bi se reklo, pravi mali dvorac, „poklopljen” četinarskim rastinjem, i naprijed i nazad i sa strana. Smještena je na početku trećeg brda koje glavni put dijeli na dva pravca, prema Šerićima i drugi prema Žičari, odnosno prema Vučijoj planini, preko koje se lako može doći do Blatnice, mjesta u teslićkoj opštini. Tu je bio i improvizovani bazen gdje su se djeca, iako je bio tek 13. maj, kupala.
Onako, u sašivenim kod kuće kupaćim gaćama i kostimima. Modri oko usana, ali tu je vatra da se zagriju. Improvizovana igrališta, gumena lopta koja je često bivala otkotrljana u rječicu, i eto ugođaja. Organizovali su se i sportski susreti, kao i poslije susreti Željezaraca, sa partizanskim višebojem: trčanje u vreći, navlačenje konopca, kros, orijentacija u prirodi, gađanje iz vazdušne puške u metu, ali atrakcija za djecu je ipak bio medvjed Kiko, smješten u kavezu podno brda na putu od doma do bazena.
Kasnije je Kiko prepariran završio na zidu separea u domu. A sam prilaz odmaralištu obećavao je mnogo. Zadruga sa prehrambenim artiklima, ujedno lager sa građevinskim materijalom, mješovitom robom, otvorenim „šankom”, separacijom za šerićki krompir, kace sa kiselim kupusom i šerićkim sirom, davale su posebnu draž krajoliku. Stado ovaca je obavezno bilo tu uz potok, jedno ili drugo. U prizemlju zgrade, pravo sa ulaza u predvorje, odakle se moglo izaći i u dvorište, ali je ipak taj izlaz bio samo za osoblje. Desno od predvorja ulaz u restoran. Restoran sa prostranom salom, sa kaminom, separeom za manja društva i ljubaznim osobljem.
Prvi šef, upravnik „Bistričaka”, bio je Ivo Marić, poslije Ahmo Hanumić. Lijevo je ulaz na recepciju, ispred čijeg pulta su bile smještene udobne klub-garniture za goste koji čekaju smještaj ili koji hoće tu da se druže ako je restoran zatvoren. I igranje remija tu se završavalo u sami cik zore. A onda u restoran na doručak: sir, salama, margarin, marmelada, kajgana i „pajšl”, konobar Savo je biflao jelovnik za to jutro. Ali ipak, pored zvaničnog jelovnika, bio je tu i gulaš, šerićki sir, a mogao se dobiti i rasol za osvježenje. Onako, gratis. Gosti kao jedna velika porodica, družba prava. Vozač Kamber je zadužen da svaki dan u 16 sati ispred Kasine I pokupi Željezarce i odveze ih na Bistričak. Stalna, besplatna linija Željezarinog pogona Saobraćaj. Ugodan autobus koji se znao i pogurati od strane putnika kada točkovi zašlajdraju na snijegom pokrivenom putu prema Bistričaku.
Monotoniju u bašti znao je narušiti čovjek iz Šerića nadimkom Zvizda, koji je ujedno bio „sve” na tom području. Zadužen za opskrbu prodavnice domaćim proizvodima, bezbjednost puta Nemila – Šerići, saradnju općine sa MZ Šerići, snabdijevanje sirom i mesom odmarališta, praktično, pored njega i Ahme Hanumića ništa nije smjelo da fali. Ako se hoće i ranije kući, a vikend završava ručkom, tu je Ahmo da uredno zapakuje lanč-paket, na zadovoljstvo gosta. Pored medvjeda Kike, interesantni su bili i slijepi miševi koji su znali na svjetlost sobe, kroz otvoren prozor, uletjeti u sobu i uznemiriti igrače remija. Oni domišljatiji znali su ih „uloviti” u ormar i ujutro iznenađivati žensku čeljad.
Pored vikend-odmora, odmaralište se koristilo i za sindikalne dvodnevne izlete, uz muziku i drugarske večeri, kao i za sastanke predsjedništva omladine ŽZ, sindikalnog rukovodstva, ugošćavanje kolega iz drugih gradova crne metalurgije, a i za rekreaciju radnika koji su radili na mjestima koja su zahtijevala odmor na planini. Omladina je novčana sredstva prikupljala na danas, pomalo komičan način. Dobije se od Saobraćaja vagon i lokomotiva, i zadatak je da se od Čeličane do Visoke peći sabere rasuto željezo. Otkud željezo u Željezari! Sabrano željezo ide na vagu, a sredstva od toga na račun omladinske organizacije. I eto izleta na Bistričak, drugarske večeri, željezarskih tamburaša Zije i Saliha…
Kraj prvog dijela…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
