Bilo ih je zaista mnogo i svi su imali posla. Šivanje odijela, zimskih kaputa, hlača od štofa kupljenog u „metraži“, kako su zvali prodavnice štofova, štofova u rolni koji su zauzimali mjesto u svakoj prodavnici tekstilne robe. Bile su i prodavnice isključivo štofova – Bahtijina kuća, Eva…
Vrijedi spomenuti tadašnje majstore, majstore svog zanata koji su vrijedno radeći oblačili mnoge Zeničane. Jer gotova odjeća bila je konfekcijska i nije pratila modu koja se brzo mijenjala onako kako se mijenjala na Zapadu. Uticaj rokenrola na tadašnju omladinu zahtijevao je i praćenje mode koja je dolazila sa Zapada. Kao što se muzika, takoreći, preko noći skidala s Radija Luksemburg, tako su i zenički krojači brzo skidali „šniteve“ različitih modela odjeće. Štofovi su bili kvalitetni i dugotrajni pa su se odijela prekrajala ne dočekavši da se poderu. Od hlača za odrasle za čas su se pravile manje hlače na kojima nije bilo primijećeno da je štof već upotrebljavan. Moher, kangar, diolen, tergal, samot sitni i krupni, čoha, žersej, tvid, juta – bili su samo neki od naziva tadašnjih štofova pomoću kojih su zenički šnajderi davali krajnji izgled modela – bilo hlača, kaputa midi ili maksi, dolame, odijela… Metar nula pet štofa duple širine kupovalo se za hlače, obično u prodavnici.
Šuger, vrsni šnajder iz krojačkog salona Pozorišta, dobio je nadimak po bokseru Šugeru jer se i sam u slobodno vrijeme bavio boksom. Oniži, sa „čičkavom“ frizurom, nije štedio svoje znanje pa je mnoge naučio krojačkom zanatu.
Nune, Izudin Omerović, sadašnji taksista, pokrivao je šnajderajom područje Blatuše. Pored šivanja, Nune je bio i bubnjar u tadašnjim zeničkim muzičkim sastavima. Specijalnost su mu bile hlače, kao i skraćivanje ili produživanje konfekcijskih hlača, jer teško je bilo potrefiti i širinu i dužinu fabričkih.
Jedno vrijeme u modi su bile hlače s što nižim, a širim pojasom, po mogućnosti jedno dugme na šlicu, gore toliko uske da su se jedva navlačile, a od koljena prema dolje naglo se širile u trapez koji je obično iznosio 27 cm.
Za taj model hlača pravi je majstor bio Hazim Alić – Grbica, kako su ga zvali, oniži, brkati šnajder koji je imao radnju u Zacarini, više Sušića mlina, preko mostića, uz tunel. Tu mu je bila i porodična kuća, a odmah lijevo uz stepenice prema tunelu omanja radnja koja je zadovoljavala njegove krojačke potrebe. Poslije će Hazim preći u zanatski centar gdje će mu raditi i supruga, a brat mu Nihad bit će zadužen samo za peglanje hlača. Nihad je to radio poslije željezarskog posla.
Kod Privredne komore, sada je tu buregdžinica, bila je radnja „Šetland“. Dva vrsna majstora šila su također pretežno hlače, ali hlače koje su bile krojene tako da su uske u struku, a nogavice iste širine čitavom dužinom. I obavezne manžetne – manžetne koje su padale na bruks cipele ili cipele s većom petom, koje su tada bile u modi. Malo se duže čekalo „Kod Šetlanda“, a mjeru je majstor uzimao mušteriji s obuvenim cipelama.
Ajanić – Aja, kako su ga zvali, imao je čak i svoj bedž, jer bedževi s različitim porukama bili su tada u modi, a njegov je glasio: „Šijte kod Aje“. Aja je imao radnju na Ravni, stepenicama pored Pravoslavne crkve, na desnoj strani. Gledala je na ulaz u Pozorište. Aja je šio model uskih hlača, baš kao što su danas u modi, ali s malim manžetnama i malo kraće da se vide čarape koje su bile jarkih boja, a na stopalima obavezne espadrile. To je tada bio jedan modni sklad ako si htio biti u trendu. Aja je bio i vrsni stonoteniser.
Gaja, šnajder s afro frizurom i pobornik rokenrola. Stanovao je u KPD zgradi austrougarske gradnje u Sarajevskoj ulici. Tu je i započeo s krojačkim zanatom. Šio je svojoj raji i živio za svoju raju. Pratio je tadašnju modu i brzo se prilagođavao novim modelima.
Alinca Skopljak i sin joj Muharem – Muše, kako su ga zvali. Iz kućne radinosti u posao sa štandom na pijaci. Alinca je šila većinom žensku odjeću.
Na Odmutu – šnajderaj Bibić. Bivši bokser s krojačkim talentom imao je svoju krojačku radionicu i nekoliko radnika koji su je opsluživali. Šio je za tržište, tezge koje su obično bile smještene na pijacama.
Samouki krojač po nadimku Biber s Odmuta bio je pravi majstor za prepravke i prekrajanja željezničarskih šinjela u tada moderne maksi kapute.
U T-soliterima bila je mala radnjica – jedva da stane mašina, majstor i mušterija. Držao ju je Zukan sa Hamide. Šivao je većinom ženske hlače.
Treba spomenuti Mišu, šnajdera koji je imao radnju kod kapije 2 ŽZ, šnajdera koji je u to vrijeme šio starijoj generaciji Zeničana.
A na samom ušću Babine rijeke u Bosnu – krojačka radnja Muniba Čurukovića. Preko mostića, u Čurukovića kući, Munib je zajedno sa suprugom Mujesirom pružao svoje krojačke usluge mnogim Zeničanima.
I na kraju, krojačka radnja Salčinović. Smještena u staroj čaršiji, odmah do radionice presvlačenja dugmadi (Žilet) i prodavnice Alhos. Niz jednu drvenu stepenicu ulazilo se u radnju. Pult, na kojem je šnajderski metar dijelio taj dio od paravana iza kojeg su se nalazile šivaće mašine. Majstor svog zanata koji je šio po mjeri mušterije, koja je nekoliko puta morala dolaziti da se ne bi šta ofulalo. Specijalnost su mu bili kaputi, pogotovo maksi, urađeni od crne čohe. Ta radnja je poslije prešla u zanatski centar gdje se i danas nalazi, a možda je prostor promijenio svoju namjenu – možda je tu kafić, frizeraj ili neki drugi zanat koji je potrebniji od krojačkog zanata, iako se danas pri srednjoj mješovitoj školi izučava zanat krojača. Čak je uveden i četverogodišnji smjer tehničara dizajnera krojačke struke. Međutim, razlika je velika u odnosu na prethodno napisano – zanat izučavaju učenice, tako da to polako postaje ženski zanat. I danas u Zenici postoje radnje koje se bave šivanjem, većinom popravkama već sašivenih odjevnih predmeta ili zastora – stora na prozorima…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
