Posuđeno

Zenica, grad izgubljen u tranziciji

Primaj prvi vijesti na viber - besplatno - PRIJAVI SE NA OVOM LINKU
Podijeli ovu vijest:

Najmlađa povijest Zenice pokazuje kako su tranzicija i ekonomske reforme promovirane od strane međunarodnih organizacija ostavile prijašnje industrijske centre bez nade u bolju budućnost i otjerale ljude koji su predstavljali šansu za građansku koegzistenciju u BiH. 

Ovaj je grad nekoć bio tek malo srednjobosansko selo, okruženo brdima pokrivenima voćnjacima, kada se pred kraj 19. st. u njemu otvorila „Željezara“. No, tek nakon Drugog svjetskog rata su ogromna ulaganja nove socijalističke vlade u „Željezaru“ pretvorila Zenicu u pravi gradski centar. Velika potražnja za radnicima rezultirala je priljevom tisuća ljudi iz ostatka Jugoslavije, za koje je vlada obećala omogućiti smještaj u novim stambenim kompleksima. Najimpresivniji od tih novih stambenih kompleksa, Lamela, zgrada je s 27 katova visoka skoro 100 m koja obuhvaća oko 250 stanova.

Na svom vrhuncu „Željezara“ je upošljavala približno 20.000 radnika u gradu od 90.000 stanovnika. Poput ostalih socijalističkih poduzeća, „Željezara“ je imala vlastite doktore, apoteku, kafiće, pekare i praznična odmarališta za svoje radnike

Socijalistička je vlada također izgradila knjižnicu, kino, univerzitet, škole i druge građevine za potrebe stanovnika brzo rastućeg grada. „Željezara“ je izgradila Zenicu, i Zenica je po njoj postala poznata. Kako će vam reći mnogi građani, identitet Zenice je najprije identitet radničke klase i industrijskog grada. Na svom vrhuncu „Željezara“ je upošljavala približno 20.000 radnika u gradu od 90.000 stanovnika. Poput ostalih socijalističkih poduzeća, „Željezara“ je imala vlastite doktore, apoteku, kafiće, pekare i praznična odmarališta za svoje radnike.

Danas, nakon rata 90ih i bolnog procesa privatizacije koji je uslijedio kao dio bosanskohercegovačke „tranzicije“ iz socijalizma, slika je kudikamo drugačija. Samo oko 2.000 radnika rade za ArcelorMittal, multinacionalnu kompaniju koja je kupila najveći udio „Željezare“, a još nekoliko stotina radnika zaposleno je u dijelu „Željezare“ koji je preživio. ArcelorMittal je bio u središtu kontroverzi zbog njihovog vlasništva nad područjima oko prijašnjeg ratnog logora u Omarskoj i uskraćivanja prilike članovima obitelji poginulih da posjete mjesto stradanja ili podignu spomenik. Ne samo da je Zenica izgubila tisuće poslova u procesu privatizacije, nego je izgubila i većinu svog potencijala za ekonomsko preživljavanje tranzicije kao i važan dio svog identiteta. Mnogi od onih koji su ovdje radili napustili su grad, dok neki od onih koji su ostali danas žive od niskih penzija ili poljoprivrede dovoljne tek za potrebe preživljavanja.

Ovo otvara barem dva pitanja, od kojih je prvo povezano s izgledima Zenice za gospodarski razvoj. Kakav je učinak ekonomskih reformi koje su poticali EU i međunarodne financijske institucije u Zenici i drugim bh. gradovima sa sličnom poviješću tranzicije? Ekonomske reforme su postale glavni fokus angažmana EU u BiH nakon socijalnoekonomskom situacijom izazvanih protesta u veljači 2014. i poplava u svibnju iste godine.

Od strane EU sponzorirani „Sporazum o rastu i zapošljavanju“, formuliran u uskoj suradnji s MMFom i Svjetskom bankom, predlaže niz reformi koje političke elite moraju provesti kako bi BiH napredovala na putu europskih integracija. „Sporazum“ međutim samo u novom ruhu predstavlja niz ekonomskih politika koje su već bile dio repertoara međunarodnih financijskih institucija i EU. Neke od tih reformi, poput rezanja povlastica nekih „privilegiranih kategorija“, poput uposlenika u javnom sektoru i ratnih veterana, bit će veoma teško postići. Ono što najviše brine, međutim, je to da „Sporazum“ praktično ne predviđa nikakve mjere za oporavak ekonomski depresivnih područja kakvo je Zenica.„Sporazum“ ne daje odgovor na potrebu bitnih gospodarskih ulaganja, koja teško da će doći iz domaćeg ili stranog privatnog sektora, u zemlji koja je na ljestvici „lakoće poslovanja“ za 2014. (objavila Svjetska banka) plasirana niže od Ukrajine i Libanona. Za grad poput Zenice, smanjenje poreza na poslove i uvođenje fleksibilnosti na tržištu rada neće mnogo značiti ako uopće nema poslodavaca koji nude poslove. Smanjenje javne potrošnje i reorganizacija javnih usluga sami po sebi ne stvaraju gospodarske prilike i čak imaju nepovoljne socijalne učinke na ugrožene sektore stanovništva, učinke koje međunarodne organizacije možda i nisu predvidjele.

Drugo pitanje, povezano s kolapsom „Željezare“, često se postavlja u nekadašnjim jugoslavenskim republikama: kamo su otišli radnici? Što im se dogodilo kada je „Željezara“ dramatično smanjila broj uposlenika? Također, što je Zenica izgubila s njihovim odlaskom? Mnogi su ljudi napustili grad tijekom rata i nisu se vratili. Neki koji su ostali u Zenici su dovoljno sretni ako dobivaju novac od rođaka iz bh. dijaspore u Njemačkoj, Austriji ili SAD-u. Dok se dio stanovništva posvetio obrađivanju zemlje kako bi uzdržavali sebe i svoje obitelji, mještani ističu kako zagađenje koje je izazvala „Željezara“ predstavlja značajnu prepreku razvoju poljodjelstva u tom kraju.

Posljedice nestanka radnika iz radničkog grada su vidljive. Dok su oni otišli ili se povukli u preživljavanje u vlastitoj privatnosti, ljudi iz okolnih naselja su stigli u grad, pridonoseći, mnogi će reći, retradicionalizaciji običaja. Generacija onih koji su radili u „Željezari“ bila je obilježje uspjeha jugoslavenskog projekta: „Željezara“ je bila multietničko i multinacionalno radno mjesto. Socijalne aktivnosti koje su se vrtjele oko „Željezare“ dalje su doprinosile zajedničkom životnom iskustvu, a ljudi iz grada su bili naviknuti na miješane brakove i sekularan način života. Rad i proizvodnja su nudili način ujedinjenja jugoslavenskih građana na građanskoj osnovi nasuprot integraciji na nacionalnoj osnovi. Danas, nestanak radnika doprinosi smanjenju izgleda za takvo građansko jedinstvo u BiH. Užasni socijalni uvjeti izazvani visokim stupnjem nezaposlenosti također predstavljaju priliku nacionalističkim strankama da se učvrste na vlasti, gdje se održavaju klijentelističkim mrežama, čija je svrha opet daljnje ometanje i smanjivanje mogućnosti socijalne mobilizacije.

Danas, kako ističe Selvedin Avdić na zadnjim stranicama svoje knjige „Moja Fabrika“, Zenica je najpoznatija po svom nogometnom klubu, čiji su navijači među najproblematičnijima u zemlji, dok istovremeno industrijski identitet grada blijedi. Provevši svoje živote u radionici, mnogi zenički radnici vide proizvodnju kao jedini način iskupljenja grada. Nažalost, čini se kako trenutni izgled ekonomskih reformi predloženih BiH od strane međunarodne zajednice ne ostavlja mnogo nade da će se takvo nešto dogoditi. Zenica i drugi industrijski gradovi koji se muče u poraću plaćaju visoku cijenu zbog toga.

Autorica: Daniela Lai, http://balkanist.net/zenica-transition/

S engleskog preveo Marijan Oršolić/Prometej.ba



Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala su Agencija za promociju PRmedia s.d. i portal Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Tagovi

Zadnje objavljeno