Srebrenica nas uči…
„…Te noći sanjam: Mome sinu klanjaju dzennazu. Vidim ljude kako se okupljaju, vidim iskopan mezar, sve je tako stvarno… Sutradan, kada sam se probudila, znala sam da je moj Adnan poginuo. Sjedila sam i čekala da mi neko kaže tu vijest. Komšija je otvorio vrata a ja sam odmah upitala: Jesu li ga donijeli?…Kasnije je bilo raznih priča o načinu na koji je poginuo. Ne želim da se osvrčem na to. Jedno je sigurno: JA SAM PONOSNA MAJKA ŠEHIDA!“
Slušam ispovijest stare žene dok sjedi na sečiji pored prozorom kako bi joj sunčeva svjetlost pomogla da što bolje vidi sliku svoga evlada koju nježno drži u ruci. Gledam majčino srce koje bi puklo da nije nekoliko krupnih suza što se slijevaju niz izborane obraze. U isto vrijeme glas razuma drhtave usne razvlači u najsretniji osmijeh. Svjedočim snagu vjere u Boga… Sve te emocije u jednoj majčinskoj rečenici: „JA SAM PONOSNA MAJKA ŠEHIDA!“. Rečenica od koje se zemlja trese i koja oduzima dah svemu do čega stigne. Rečenica koja svjedoči i rečenica koja opominje da imamo dug prema onima koji su zaslužni za svaki osmijeh danas…
Često idem gradom i brojim osobe koje sretnem: 1,2,3,4,5… Rijetko kad uspijem preći 10 a da me koncentracija ne izda. Onda mi u mislima 8372…, koliko bi mi trebalo da sretnem toliko osoba? 8372… ima svoj početak u jednom malom nasmijanom licu, zatim nastavak u toplom majčinskom zagrljaju, onda dolazi ugodni očev savjet… sve je to progutano i zauvijek skriveno u 8372…
8372… nije broj. To su insani koji bulje u nas u iščekivanju odgovora na pitanje hoćemo li ih izdati. Srebreničani to znaju. Danas mnogi od njih nemaju ništa više od svojih deset prstiju, ali vrijedno rade, bore se i sretni su jer znaju da 8372… insana uspješno prenose na slobodnu teritoriju. Jedan od njih mi započinje svoju životnu priču: “Kada uđeš u prodavnicu, nikog i ništa ne vidiš osim onoga prema ćemu ideš, svojoj jedinoj želji, uzimaš hljeb sa police i odmah grizeš… E to je glad. Danas gladi nema…“
Svaka ispovijest srebreničke žrtve izaziva žal i divljenje u isto vrijeme. Majka koja je posljednji put ispratila svoga sina jedinca, bezuspješno pokušavajući sakriti suze na licu, pokazuje svu surovost priče koju životom nazivamo, priče nakon koje shvatimo da nismo iskusili šta je to nesreča. Opet, ta priča otkriva svu snagu jedne žene koja svome sinu pokušava podariti posljednji osmjeh gledajuči u ta dva mala svjetlucava oka ispunjena strahom i nemočnom molbom za majčin zagrljaj dok ih krvnici polahko odvode na svirepi ritual. Zna jadna majka šta slijedi mada je nada u drugačiji izhod ne napušta. Zna majka da je to prilika da posljednji put uputi zraku ljubavi prema svojoj največoj radosti. Majka zna, ali majčinsko srce nikada ne laže. Opet se pojavi osmijeh koji kroz suze ostavlja nama u amanet ono za šta njen sin pade…
Mnogo je onih koji danas gaze po 8372… tako što se u svojim luksuznim automobilima odvoze na različite lokacije, kako bi uz ugodnu kahvicu i u dimu cigarete opalili žalospjev i psovali sve ono za šta se 8372… osmijeha zauvijek ugasiše. Mnogo je onih koji pokazuju da im nije svet srebrenički krik i kojima majčina suza nije ništa više od kapi tekučine koja se slučajno nađe na pločniku. Mnogo nas je koji gazimo amanet koji su nam oni ostavili…
Ako ti se u duši javi nezadovoljstvo, stvari se odvijaju onako kako ne voliš da se odvijaju, umjesto žaljenja i nemočnog razočaravajućeg blebetanja, zaputi se u potočarsko polje bijelih nišana, stani između dva brata koji su smješteni pored svog oca i osluškuj njihovu borbu iz okolnih šuma. To su oni kojima smo dužni za svaki naš dah. To su oni pred kojima i najveće tragedije postaju nijeme. To su oni koji nas bodre i pružaju nepresušnu podršku. To su oni kojima se odužiti ne možeš. Ustani i kreni dalje jer si ti njihov ponosni nasljednik…
Adnan Dizdarević
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
