Naše

Said Šteta: Velidine ruke

Primaj prvi vijesti na viber - besplatno - PRIJAVI SE NA OVOM LINKU
Podijeli ovu vijest:

Said Šteta: Velidine ruke – Kada priču pronalaziš sam, onda joj biraš stranu sa koje ćeš joj prići. Kao kamenoj litici što se nadvisila, zagledaš je i tražiš najbolji put do vrha, ili ti vrhunca priče. Ali kada priča pronađe tebe, doziva te iz dubine poput utopljenika, pa je onda to plaho teško. Jer prolaznost vremena je ujedno i invazija straha, da ako se ne napiše, biće da priča nije se ni desila. Onda samo zaplivaš kao u mutnu vodu!  Baš tako je i ova priča, koju želim posložiti kao mozaik od najsitnijeg raznobojnog stakla, samo da u mojim jagodicama ne ostane ni trun, koji će kasnije krvariti.

Helem, moj dragi prijatelj Ahmed, ratnik,  junak mojih priča, predloži mi, da nakon uspjelih reportaža o gazijama minulog rata, mojim Batoncima, pišem o heroinama, njihovim suprugama. Ispriča mi kako nikako nije zanemarivo udati se u svojim najljepšim, uglavnom ranim dvadesetim godinama, za izabranika kojem fali dio tijela, fali mu oko, ruka, noga. Vrlo često je nagrđenog tijela, ili sve nabrojano i još u kolicima. Priznat ćeš, to je hrabrost, reče mi, ali i odgovornost možda veća od one koju smo mi iskazali tokom rata.

Evo moja Velida! Udala se za mene onako čista srca, čiste duše, nevina i pred Bogom i pred ljudima. Izrodila mi djecu, dvoje divne djece, naših najljepših ukrasa. Sve ove godine rane mi milovala i danas miluje, a nekad su one neprebolne. Ne samo one fizičke. Još gore su one psihičke. Njih treba  posebno  milovati i pronaći im lijeka.            I nikad joj nije bilo teško!

Čini mi se ponekad, da je teže meni gledati sav njen trud oko mene. Ja zakovan za krevet ili zatvoren u sobu iz koje mi se ne izlazi, prignječen u teškim sjećanjima na rat koja bude košmare, mislima koje nisu nikako nemaju lijep išaret. A ona poput leptira poigrava mi pred očima, i svojim šarenilom i mirisom odnosi crne misli, i vraća me dunjaluku. Onda me svojim rukama prebire poput maestra na klaviru, i svaki i najmamnji mišić ona pokrene i natjera mu krv. Ona je fizioterapeut! Ali i da nije, u ženskim rukama to se nekako rodi. Njima je milovanje Bogom dano, pa gdje god da barne svojim rukama, ustalasa derte i ova duša se uzmeškolji.                                             Biva nije joj svejedno! Jok!

A Boga mi, nekad je i srklet uhvati. Nakon napornog rada na poslu, pa kuća, pa djeca, i još ja ovakav kakav sam. Samo ona se zainati tom srkletu, navuče osmijeh umjesto šminke, koji joj ašićare ljepše i stoji. Zavrne rukave, pa eto ti je da me prebere k’o nekad Šerbo svoju Dallape harmoniku. Ja se sav onako rastopim na njenim jagodicama k’o mlado maslo, na krišku me namazati.  Ona se osmjehuje, ponekad štipne da probudi neki zaspali mišić koji se nakon teškog ranjavanja zna uspavati, pa se na tom dijelu tijela, a to je skoro cijela lijeva strana,  ne osjeti život. Samo meso i kosti što su silom prilika zajedno. Ali kada njeni prsti prođu, onako harizmatično, bez kucanja, uđu im u srž, probudili bi i mrtvu ruku, nogu, ma svaki damar. Ama dođe mi prstima do ovog mog srca i pomiluje ga isto da mi ruku miluje. Zna to moja Velida! Svaki milimetar mog ranjenog tijela njoj vjeruje. Vjeruje njenim rukama i daju im povjerenje uvijek iznova, bez dokazivanja.

Tako je godinama!

Osvoji mi svaki put srce bez namjere da ga sebi uzme, nego da mi ga vrati jačeg, spremnijeg za novi dan. A ona sa tog bojnog polja ponavljanja mojih tegoba i njene strpljivosti, ponese samo blagi osmijeh, jer šminku ne nosi.

I ne treba joj bolan, kada joj osmijeh zasija kao proljetno sunce što potpali đemre, u zrak, u vodu, u zemlju.

Ovdje zastade, a ja se prisjetih ranije priče, da je Velida rodom iz Gomionice kod Kiseljaka, još od rata zaposlena u „Reumalu“ u Fojnici. Svakome pacijentu prilazi isto, sa puno pažnje i sestrinske ljubavi. Ne razlikuje ih po dubini džepa. Naprotiv, najviše voli kada joj zapadne neka nana koju su djeca dovela u banjsko liječenje, a ona je pripazi baš kao da je njena. Kod kuće pripazi svekrvu, Ahmedovu majku, a kada stigne posjeti i svoju majku koja je također bolesna. I ne žali se! Vozari iz Zenice u Fojnicu, tako već godinama.

Vidiš,kada  nam je nastradao sin Evel, na sarajevskoj ortopediji  moja  Velida je pazila svu djecu. Baš kao našeg Evela! Ništa joj nije teško! I nikad ne kuka. Samo gleda na svijet pozitivno i prisjeti se riječi svog oca hadžije, rahmet mu duši, koji je i u najtežoj situaciji tražio riječ olakšice. Tako i moja Velida! Eto, sa Evelom stigosmo do Njemačke.  Još me pitaju tamo, kako sam mogao pridobiti ovako lijepu ženu punu dobrote. Rekoh, kako sam dovio dok sam obavljao hadž i dove mi se primile kod Uzvišenog Gospodara. Onda joj tamo u Njemačkoj ponudiše posao, a moja Velida odbi, rekavši im, da ona posao ne može raditi samo za pare, tu mora biti i ljubavi. Baš kao ono kada je Hase odbio velike pare i ostao igrati u Sarajevu. Moja Velida voli ovaj bosanski narod i gleda biti svakome od pomoći.

Eto, nikad ti neću ispričati sve, jer moja Velida je uvijek više, gledajući me očima što su caklile od suza završi.

Sjedimo na spratu slastičarne „Evropa“ i pokušavam uslikati ovaj par supružnika čija se uzajamna toplina osjeća kao sunce novembarsko, neobično toplo za ovo doba godine. Uskoro će 29.novembar i njihova dvadeseta godišnjica braka. Ispod umjetničke slike na zidu uokvirene zlatnim okvirom, gdje su sjedili, želio sam uokviriti ove dvije srodne duše. Čini mi se da nema ljepšeg okvira za tu sliku od Velidinih ruku. Neka zauvijek ostane tako!  

Autor: Said Štetaa



Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala su Agencija za promociju PRmedia s.d. i portal Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Zadnje objavljeno