Posuđeno

Pavlik Morozov na bosanski način

Ima u okolini Zenice jedno selo čiji žitelji, premda sasvim propisno, ako ne i više od toga, osviješteni u nacionalnom smislu, nisu iskazivali baš golem entuzijazam da svoje domoljublje i u praksi potvrde. Ako bi nekom od njih bila ponuđena služba u logistici, na odgovornom poslu prebrojavanja čizama i gaća, ili u kakvom podrumskom centru veze, taj bi još i pristao djelom potvrditi svoje nacionalno i političko opredjeljenje, ali odlazak u borbene trupe već je bio prevelika žrtva. Ni civilna ni vojna policija nisu imale naročitog uspjeha u nastojanju da žiteljima tog sela omoguće ispunjavanje svete dužnosti – selo je bilo na uzvisini i bilo mu je nemoguće prići neopaženo, a bjegunci su razvili veoma učinkovit sistem obavještavanja i javljanja.

Policija, međutim, mora raditi i uzaludne poslove. Negdje u drugoj polovini rata, jedna je patrola vojne policije stigla u to selo, na vrijeme uzbunjeno i od bjegunaca ispražnjeno. Vođa patrole, koji se ovaj put zaintačio da se u kasarnu ne vraća posve neobavljena posla, primijeti skupinu dječaka ispred zadružnog dućana i priđe im.

– Djeco, ima li ovdje tog-i-tog? – upita, hineći nezainteresiranost.

– A što te zanima? – odvrati pitanjem jedan kuražan dječačić od svojih desetak godina.

– Ma to mi je jaran iz škole, kaza vođa patrole, nisam ga vidio otkako je rat, pa rekoh, kad sam već ovdje da kahvu s njim popijem.

– Da je on stvarno tvoj jaran, ti bi častio da ti kažem gdje je, iznese dječačić otvorenu ponudu.

Vođa patrole, odlučan da se ne vrati u kasarnu posve neobavljena posla, posegnu rukom u džep i izvadi nešto sitniša, taman za jednu kutiju humanitarnog keksa koji je, sasvim neočekivano, završavao po dućanima. Dječačić uze novce i, umjesto zahvale, pokaza mu kuću u kojoj se krije taj-i-taj, upozorivši vođu patrole da nipošto ne idu na kapiju, jer će traženi misliti da su ga došli mobilizirati, pa će pobjeći u šumu, već da ide kroz avliju susjedne kuće.

Patrola ode i vrati se za desetak minuta, vodeći tog-i-tog, koji je osim snuždenosti na licu imao i lisice na rukama. Kad su prolazili kraj skupine dječaka koji su se sladili humanitarnim keksom iz dućana, kuražni dječačić se okrenu i upita

– Babo, đe to ideš?

Da li je prokazani otac poslije namlatio ovog bošnjačkog Pavlika Morozova, nije mi poznato, niti je od značaja za ovu priliku. U svakom slučaju, bilo bi idiotski iz ove zgode izvlačiti bilo kakve generalizacije kao što je to činila sovjetska propaganda u tragičnom slučaju malog Pavlika, koji je životom platio izdaju. Tim više što je vrijeme pokazalo da je čitav taj slučaj bio puno banalniji, a generalizacije izrasle na njemu da su obična ideološka laž.

Uostalom, bilo kakve generalizacije opasna su rabota i za njima bi valjalo da posežu samo oni koji odista ovladaju vještinom mišljenja, a takvi su, avaj, rjeđi od dijamanata. Teško i kompleksno pitanje dezerterstva također je jedno od onih u kojima nam generalizacija neće biti od pomoći. Jer su motivi onih koji su odlučili ne odazvati se zovu domovine suviše različiti, baš kao što su različite i posljedice njihove odluke. Uostalom, demokratizacija društva podrazumijeva i redukciju socijalnih obligacija, a neki od recentnih pogleda na etiku ističu primat prava pojedinačnog nad pravom kolektivnog.

Jedan je publicistički tekst suviše skučen prostor da bi se u njemu zagrebala barem površina pitanja dezerterstva. Nekada zločin par excellence, zarad kog se po pravilu gubila glava, danas se uglavnom tretira kroz odnos časno – nečasno. Pri čemu izbor atributa umnogome ovisi od tačke gledišta onog ko promišlja ovo pitanje. Na kraju krajeva, niti smo u ratu niti u stanju neposredne ratne opasnosti, pa je ovo pitanje, srećom, od ništavnog značaja.

Ja lično nekakav opći stav o dezerterima nemam. Neke od njih razumijem, nekima sam, nek mi to bude oprošteno, čak i pomagao u izbjegavanju vojne službe, neke, opet, prezirem, naročito one koje činjenica vlastitog dezerterstva ne priječi u prakticiranju domoljublja. Prema najvećem broju njih sam, pak, ravnodušan. Uostalom, kao vojnik dobro znadem da od na silu unovačenog na bojištu može biti više štete nego koristi. No to je samo moj lični stav kog nisam sklon dijeliti s drugima.

Postoji, međutim, jedna vrsta dezertera koja se može svrstati u kategoriju društvenih štetočina, malicioznih, pa čak i malignih pojava. To su oni koje nekakav demon, križanac obogaljene etičnosti i od zdravlja pucajućeg materijalizma, nagoni da sebi dodjeljuju ulogu presuditelja i, kako je to ovih dana popularno kazati, moralnih vertikala. Da bi tu zadaću mogli ispuniti, oni prvo moraju zamesti tragove vlastitog kukavičluka. Zato posežu za banalnim i opasnim generalizacijama i na jedan implicirajući način proglašavaju sve one koji su pušku nosili za etički manjkave i inferiorne. Za te presuditelje vojnici su u najgorem slučaju zločinci, a u najboljem tutumraci nesposobni da sami odluče šta je za njih najbolje, pa će im, eto, te naše moralne vertikale ukazati na pravi put.

Takav pristup nije samo logički i etički manjkav, u svojoj hinjavosti on je i opasan, jer bespotrebno pobuđuje ogorčenost. Oni će, gdje god im se ukaže prilika, naglasiti da je rat zlo, ne razumijevajući koliko je bezobrazno držati pridike o zloj ćudi rata nekome ko rat ima sadržan u vlastitom iskustvu. I još će se podičiti svojom časnom odlukom da u krvoproliću ne sudjeluju, ne razumijevajući da je u tom dičenju sadržan jedan upravo odvratan prezir spram onih koji, zabačeni na povijesne i zemljopisne margine, jednostavno nisu imali priliku donijeti bilo kakvu odluku.

Te naše moralne vertikale, tako nevjerodstojne i lažne, ne samo da ne mogu nikoga izvesti na pravi put, već ozlojeđene i rezignirane ljude mogu još dublje gurnuti u njihovu ozlojeđenost i rezigniranost. A sve to za hatur vlastite stražnjice, bezočno to podmećući pod skrb za opće dobro. Ne mogu, ili neće, shvatiti te moralne vertikale kako svojim upinjanjem da sebe prikažu kao civilizacijsku česticu i slobodarsku luč upravo idu na ruku onima kojima odgovara da ovdje bude što manje civilizacije i što manje slobode.

Njihovo graktanje o nekakvom fašizmu danas i ovdje nije drugo do li emotivno ucjenjivanje i isprazno parolašenje, koje ne samo da je dodijalo i Bogu i narodu, već je i podesno da skrene pažnju sa stvarnih problema vremena što ga živimo, umanjujući tako izglede za njihovo rješavanje. Stoga ih ovim putem ljubazno umoljavam da odbace svoje lažnosti – bolji savjet teško da bi im i rođena mater dala – i da puste na miru nas koji rat ne ljubimo, ali koji vala nismo dužni ni živjeti pod teretom njihovog kukavičluka.

Život ide dalje, valja ga stizati, a lamentirati nad ratom i fašizmom može se sasvim lijepo i u miru vlastitog doma.

Elis Bektaš – Faktor.ba

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala je UG Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Instalirajte android aplikaciju ZENICABLOG - link na GOOGLE PLAY STORE
i aplikaciju za Apple-IOS operativni sistem