NAJAVA: „Životu u čast – sjećanje koje traje“ Komemoracija Tomislavu Poljaku u Zenici- Postoje ljudi koji svojim tragom nadilaze vrijeme i granice, a svojim su radom (p)ostali simboli jednog vremena.
Tomislav Poljak bio je jedan od njih, čovjek čije je ime ostalo utkano u privredni i sportski razvoj Zenice, Bosne i Hercegovine, ali i bivše Jugoslavije.
Simbolično, na dan koji nas snažno podsjeća na vrijednosti tog vremena, epohu kojoj je Tomislav cijelim bićem pripadao, okupit ćemo se da mu odamo posljednju počast za sve što je pružio svojoj zajednici.
Tim povodom, njegov sin Davor došao iz Sjedinjenih Američkih Država kako bismo, zajedno sa članovima porodice, prijateljima i kolegama, zaokružili sjećanje na Tomislavov plemenit životni put.
Komemorativni skup za Tomislava Poljaka pod nazivom „ŽIVOTU U ČAST – SJEĆANJE KOJE TRAJE“ održat će se u ponedjeljak, 4. maja 2026. godine u 15 sati i 5 minuta, u sali Gradskog vijeća Zenica, Trg Bosne i Hercegovine broj 6.
Porodica Poljak
Tomo Poljak je rođen 11. jula 1939. u Drvaru, a neposredno prije izbijanja Drugog svjetskog rata, s roditeljima se preselio u Zenicu. Izgradio je prekrasan život u Zenici, utemeljen na, kako je i sam vrlo često isticao, svoje „tri ljubavi“: Obitelj, Tenis i Inženjerstvo.
Odmah po osnivanju novog teniskog kluba u Zenici, 1953. godine, mnoga djeca čiji su roditelji radili u Željezari i Čeličani, uključujući i Tomislava, imala su priliku trenirati ovaj popularni sport.
Do 1957. godine, Tomislav i drugi zenički igrači stjecali su ime na juniorskom teniskom turniru u Jugoslaviji.
Tomo je postao 16-struki teniski prvak Bosne i Hercegovine u pojedinačnoj i parnoj konkurenciji u juniorskim, seniorskim i veteranskim natjecanjima.
Njegova natjecateljska teniska karijera trajala je više od 65 godina, uključujući desetke prvenstava u pojedinačnoj i parnoj konkurenciji nakon emigracije u Sjedinjene Američke Države 1995. godine.
Pomogao je sa razvojem tenisa u mnogim mjestima u Bosni i Hercegovini, uključujući Mostar, Bugojno, Kiseljak, Busovaču, Zavidoviće, Doboj… Bio je predsjednik Teniskog kluba Čelik, predsjednik Teniskog saveza Bosne i Hercegovine, a vrhunac je dostigao kao predsjednik Teniskog Saveza Jugoslavije.
U toj ulozi je, tokom 1984. i 1985. godine, predvodio Davis Cup tim u istorijskoj pobjedi nad Velikom Britanijom u Easborne-u, kao i u meču protiv Australije, u Splitu, marta 1985. godine. Njegova posvećenost i ljubav prema tenisu nastavljena je po odlasku u Sjedinjene Američke Države.
Zavolio je Ameriku i državu Luizianu, gdje je proveo posljednjih 30 godina svog života.
Uz svoja sportska postignuća, Tomo je bio pravi „renesansni čovjek“, sa cjeloživotnom strašću za učenjem. Nakon što je završio Srednju tehničku školu u Zenici, dobio je stipendiju za studij metalurgije na prestižnom Sveučilištu u Ljubljani, koji je uspješno i završio.
Razvojni put u struci kreće od mladog inženjera tehnologije, inženjera specijaliste za plastičnu preradu metala, zatim glavnog inženjera Kovačnice, koja je tada imala 1.000 zaposlenih, do Glavnog tehnologa Rudarsko-metalurškog kombinata za plastičnu preradu metala.
Bio je i član Poslovodnog odbora RMK-a i zamjenik generalnog direktora složenog sistema RMK. Na Metalurškom institutu „Hasan Brkić“ bio je direktor OOUR-a za tehnološka istraživanja i zamjenik predsjednika Poslovodnog odbora.
Autor je brojnih samostalnih i zajedničkih znanstvenih i stručnih radova objavljenih u časopisima i prezentiranih na simpozijima u bivšoj Jugoslaviji.
Prije odlaska iz voljene Zenice, obavljao je, do aprila 1994. godine, izuzetno odgovornu funkciju potpredsjednika Poslovnog sistema Rudarsko-metalurškog kombinata (RMK), subjekta koji je zapošljavao gotovo 80.000 ljudi, početkom devedesetih godina.
S obzirom na to da su Tomo i njegova životna saputnica Ulfeta (preminula 18.11.2019. godine) bili najviše sretni kada je cijela obitelj na okupu, odlučili su napustiti voljenu Zenicu i Bosnu i Hercegovinu i otići u Ameriku, kako bi ponosno pratili uspjehe svojih sinova, Denisa i Davora.
Bili su ponosni, a imali su i rad’ čega – na svoje sinove, na njihov uspjeh, način na koji su prenijeli na njih vaspitanje i vrline poštenja, upornosti i hrabrosti, a najveću sreću su im donijela unučad: Thomas, Laura, David i Daniel, uz koje su provodili svaki mogući momenat na ovom svijetu…
Kao strastveni zaljubljenik u svoj grad Zenicu, napisao je i izdao i knjigu – memoare, pod naslovom „Tri ljubavi jednog inženjera“, čija je promocija održana u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, 8. jula 2019. godine.
Knjiga je puna zapleta, teških trenutaka i situacija, ali prije svega uspjeha u savladavanju prepreka jedne bosansko-američke porodice na putu do cilja i ostvarenja američkog sna, porodice koja je napravila sjajnu karijeru u SAD-u.
Želja autora, kako je apostrofirano i na samoj promociji knjige, bila je da ostavi iza sebe nešto za ovaj grad i da podsjeti na dane kada smo se istinski voljeli i poštovali, bez obzira kako se ko zvao.
Iza Tome ostali su sinovi Denis i Davor i njihove supruge Susannah i Megan, četvero unučadi – Thomas, Laura Charlotte, David i Danny, zatim braća i sestre: Ana Novosel, Vjeko Poljak, Josip Poljak, Drago Poljak i njihove obitelji, kojima ovim putem upućujemo iskreno saučešće.
Počivaj u miru, legendo!
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
