Posuđeno

Mustafa Fetić Muhtar: Ne dam da se ugasi selo Višegrad iznad Vranduka!

Mustafa Fetić Muhtar: Ne dam da se ugasi selo Višegrad iznad Vranduka! – VIA DINARICA: Ako je iko zaslužio nadimak koji nosi, onda je to Mustafa Fetić. Muhtar ga zovu! Njegova je životna zadaća da Višegrad, selo ponad Vranduka, zaboravljeno od općinskih vlasti i birokratije, sačuva od nestanka.

– Ostajem i opstajem ovdje, ne dam da se selo ugasi! Jednom je jedan hafiz rekao: Tamo gdje čovjek prvi puta udahne zrak, ima želju da tu i posljednji put izdahne! To je i moja želja– objasnit će.

Zimi je Muhtar jedini stanovnik Višegrada. Ljeti, u proljeće i jesen, tu je i njegova supruga, vrijedna Hatidža. Nešto kasnije, fotografisat ćemo je pored bešike u kojoj je ljuljala tri sina i kćer, sedam unuka i unučica. Osim njih, tu, u Višegradu, odnedavno je i Hazim Fetić, sa suprugom.

Nejse! Višegrad je selo na 675 metara nadmorske visine. Na stazi je evropske asocijacije planinara Via Dinarica. U vrijeme naše posjete bijaše pusto, kuće napuštene, zarasle u šiblje, zelenilo. Nigdje insana i hajvana. Ispod sela su tri tunela.

– Prvi su tunel 1948. napravile omladinske radne brigade za potrebe Željezare. Drugi probiše za gradnje magistralnog puta M-17. Priča se, pravit će i četvrti tunel zbog hidrocentrale Vranduk. Kad je jači željeznički saobraćaj, čujem vozove kako tutnje ispod moje kuće – priča Muhtar.

CRVENA ZONA: Njegova osnovna zadaća je, tako će reći, spasiti dva kilometra puta koji Višegrad spaja sa Vrandukom. Uspije li, napisao je zadaću, selo će, možda postati vikend naselje, izletište. U svakom slučaju – oživjet će. Porast će i vrijednost nekretnina. Davne 1991. u tom je selu živjela, ispričat će Muhtar, 101 porodica, bilo je oko 30 krava, 300 ovaca. Slovo je, eto, spalo na Muhtara, Hatidžu, Hazima, nekoliko koza, psa avlijanera i vučjaka. Zašto je to tako? Gdje su se djeli seljani Višegrada?

– Sedamdesetih godina radio se urbanistički plan. Naši pametnjakovići su kazali da Višegrad treba biti van toga jer „možemo onda praviti šta hoćemo, ne trebaju nam građevinske dozvole“. A kad smo kuće počeli praviti, ne možeš uvesti struju zato što nemaš građevinske. Tako smo postali „crvena građevinska zona“. Nismo ukajćeni, ni na googlu nas nema. Te smo godine i put napravili. Nije uplanjen u opštinske knjige. Dakle, k’o da ne postoji. Ispada, privatni je i niko nije zadužen za njegovo održavanje. Kad je ono zapad’o visoki snijeg, na radiju javiše da sva su sela odblokirana. A ja maknut iz kuće ne mogu. Nazovem, objasnim da smo zameteni. Odmetoše nas! Od 2000. godine, kad sam u penziju otišao, tražim od opštine da nam uradi ta dva kilometra puta. Ni mukajet! Tri puta sam, skupljao dobrovoljne priloge za održavanje puta. Al’ teško je od sirotinje skupiti. A kad počneš skupljati pare, ispadneš lopov. Do prošle zime sami smo održavali put na principu lopata – krampa – dobrovoljni prilog – jada se Muhtar.

BALVAN REVOLUCIJA: Iznad sela su dalekovodi Elektroprivrede, bazne stanice BH Telecoma, Eroneta, te radnici ovih firmi prolaze „privatnim putem“ ako hoće održavati postrojenja. A niti jedna pomenuta firma ništa nije dala za održavanje puta. Stoga je naš Muhtar skovao plan. Oborit će drvo na put, blokirati ga, objasniti da se radi o privatnom putu kojim se ne može tek tako prolaziti! Plan je objasnio policiji. Ovi mu rekli da je to zabranjeno, al’ će se praviti da ništa nisu vidjeli. Tako je i bilo pa je put postao i zimi prohodniji. Nezvanično, BH Telecom je dao 40.000 KM za održavanje puta, ali Muhtar te pare nije vidio.

– Iseljavanje je, dakle, počelo zbog puta. Onda je došla agresija. Počelo “oslobađanje” stanova u Zenici. I moji Višegrađani su u tome učestvovali. Ja svojim sinovima nisam dao na taj front. Inače, imamo u selu internet. Opština je hitno odgovorila na moj zahtjev za rekonstrukciju strujne mreže, ulične rasvjete. Sad je po najnovijim standardima. Sumnjivo je to meni. Sve kontam, neki se tajkun namjerio da kupi cijelo selo – kaže Muhtar.

Ovaj sedamdesetjednogodišnji čovjek je prije rata  radio kao TV-mehaničar, rukovao je računarima na poslu, bavio se solarnom energijom, izumio je i patent kojeg je dao drugu ne bi li, kao kadar, dobio stan. Ima i svoju stranicu na Facebooku. Među prijateljima i mnogo žena, pa je Hatidža malkice ljubomorna.

– Ha se akšam spusti, Muhtar se prihvati fejsbuka i interneta. Velim mu da se mane toga, da sa mnom priča – jada se Hatidža.

BUJRUM: Kako god, i fejsbuku zahvaljujući, Muhtar se bori za svoj Višegrad i put. Svi su načelnici opštine Zenica bili njegovi gosti. Ništa, kad je put u pitanju, nisu obećavali. Majka bivšeg načelnika Besima Spahića je iz Višegrada. Dolazio i rahmetli Husejin Smajlović. Nedavno i Fuad Kasumović.

– Svi oni, pa i Kasumović, zna šta nam u Višegradu treba. Put! Asfaltiraju li ga, selo će živnuti, moja Hatidža i ja nećemo biti sami! – jasan je Muhtar.

Sinovi su oca Muhtara i majku Hatidžu zvali da dođu u grad. Svi su završili fakultet, rade, al’ Muhtar i Hatidža ni da čuju. Proizvode hranu kako su to radili i njihovi preci. Đubre stajskim gnojivom i to je to. Za goste na stolu su jabuke. Mirišu. Domaći džem i pekmez, domaći sokovi. Ko voli, kod Muhtara nek izvoli!

OVCA I LAMA: Hazim Fetić se ove godine iz Zenice vratio u Višegrad, rodno selo. Onomad je vikendicu i oko pet dunuma zemlje, okućnice u Višegradu, prodavao za 2.000 KM. No, niko nije htio kupiti.

– Sad kad je izvjesno da ćemo dobiti put, nemam namjeru prodavati vikendicu i zemlju. Ostajem zaposve! – jasan je Hazim.

Pripovijeda da je u Zenici zaboravio na zvuk vjetra, prirodne cikluse, kad koje voće sazrijeva „k’o kad na zeničkoj pijaci imaš svakakvog voća uvijek kupiti“.

– Nudim unuci šljivu sa grane. Neće! Kaže, donijet će joj mama sa pijace! Jadnica, i ne zna da šljiva raste na grani! Ili, kad je prvi puta ovcu vidjela u šumi, rekla je da je to lama!? Nije znala razliku između ovce i lame! – veli Hazim objašnjavajući kako je povrtakom u Višegrad spoznao šta je propustio u životu.

SUĐE: – Supruga otišla u Nemilu na nekoliko dana, ja sam ostao u kući. Okrećem se oko šporeta, pravim sebi jelo, al’ mrzi me suđe prat’! Objavim na fejsbuku poziv prijateljima da mi pošalju jal’ svoje ljubavnice, jal’ supruge da mi suđe operu. Uslijedi zezenje! Poručuju, šta će mi ljubavnica, te star sam, te da mogu nešto ne bi mi žena otišla – i slično. Helem, predveče, zalaja avlijaner ispred kuće. Čujem, ženski glas. Viče: Help, help! Izađem na vrata, velim: Jebo te help, šta me zajebavaš! Kad, vidim, djevojka se neka skupila na putu, oko trideset godina ima, transportna vreća joj na leđima. Pitam ko je, šta je? Kaže: Ih bin Eva Smeele, im Asterdam, im Holandija! Via Dinarica. I natucamo tako na njemačkom jeziku. Krenula, kaže, iz Bihaća za Sarajevo, preko Vranduka, Pepelara, Vareša. Pita, može l’ prespavati u mom odmorištu, tamo gdje ražanj i roštilj pravim. Pokaže mi akreditaciju, svoju stranicu na fejsbuku. Objavim na fejsbuku i na Federalnom radiju da je Eva Smele zanoćila kod mene. Sjedili smo do 11.00 navečer. Sporazumijevali smo se i rukama i nogama. Naučila je od mene staru bosansku riječ „jebiga“. Nije ju umjela izgovoriti pa je govorila „ebiga“. Pitala me šta to znači? Nisam joj smio objasniti. Bilo bi me stid. Kad je otišla, prijateljima sam javio da su me iznevjerili, da je žena iz Amsterdama pročitala da mi treba oprati suđe i da je zapucala preko Bihaća i došla kod Muhtara i oprala mu suđe! Eto, takav sam ja, Muhtar -smije se Mustafa.

KRAVE U ZENICI: – Pisali smo peticiju načelniku opštine, rahmetli Husejinu Smajloviću, o povratu stanova Željezari Zenica. Tim povodom trebalo je da imamo sastanak sa njim. I pita me supruga Hatidža, a gdje ćemo, ako preselimo u Zenicu, u stan, sa kravama? Velim joj, pitat ću ja načelnika Smajlovića đe on smjestio svoje krave kad je doš’o u Zenicu, pa ćemo i mi tamo turit’ svoje krave – sjeća se Muhtar.

 KOL’KO KOŠTA MIŠIJA RUPA?: – Ne volim ti ja politiku! Ravna je najstarijem zanatu na svijetu. Meni su dolazili partijski sekretari iz Vranduka, tražili da uđem u Savez komunista BiH! Pitam babu šta da radim? Zamolio me za dvije stvari: da se kanim politike i kocke! Poslušao sam ga. Inače, babo je bio u Mladim muslimanima. Njegovu ćeliju nisu otkrili, ali se cio život bojao Udbe i Ozne! Na tavanu je imao dosta knjiga. Među njima i Marksa i Engelsa! Kad je osnivana SDA, nije se, premda je bio u Mladim muslimanima, učlanio. Rek’o mi je da će oni biti gori od komunista. Nije mi bilo jasno što neće u SDA kad je musliman pa sam ga pit’o. Rek’o je da će ako pobijede SDA, HDZ I SDS, ljudi pitati kol’ko košta mišija rupa!? I da ćemo se prvo boriti protiv Vlaha, biva pravoslvaca, onda Šokaca, biva katolika, a ako njih pobijedimo, ratovat ćemo između sebe. Tako je i bilo! Imao je babo tada 77 godina. Za ove današnje političare kažu da su nesposobni. Ne bih rekao. Pametni su. Narod naprave sirotinjom i onda ga za izbore kupe za deset deka kafe. I eto im glasova. Tako sirotinjom manipulišu! A najmrzim nepotizam. Pozapošljavaše svoj kadar na državne i ostale jasle. Sad, evo, žalim za onim sistemom, a nisam komunista – objašnjava Muhtar

MUHTAR, ŠTA JE TO?: Muhtar je naziv za starješinu mahale u gradu ili seoskog starješinu, kneza ili knjaza (administrativnog činovnika). Funkcija muhtara postoji i danas po Turskoj i Bliskom Istoku, a za Osmanskog carstva postojala je i po čitavom Balkanu. U balkanskim zemljama pojavili su se od kraja 18. vijeka, kad su mahale i službeno postale administrativne jedinice Carstva. Po kršćanskim mahalama je njihov naziv službeno bio – muhtar, iako su ih običajno zvali knez, knjaz ili drukčije u skladu sa lokalnim običajima.

Muhtar je načelno bio indirektno zadužen za red i mir u svojoj mahali (trebao je paziti i upozoravati), kao i za provođenje zakona i naredbi viših vlasti. Kao potvrdu svog službenog statusa, imali su – muhur (pečat), kojim su ovjeravali svoje spise. Muhtare su birali sami građani pojedine mahale, na svojoj skupšini. Oni su ga bili dužni i plaćati, po selima se to obično svodilo na plaću u naturalnim dobrima i to na dogovorni rok od godinu dana. Po Bosni i Hercegovini su se muhtari zadržali i nakon austro-ugarske aneksije 1878., sve do reforme uprave 1907.

Piše: Asaf  Bečirović

startbih.ba

 

loading...