Posuđeno

Gdje smo to tako bahato pogriješili?

Ljudi su išli u kolonama, nikom nije smet’o vjetar što je dun’o…

Njih 40.000.

***

Bio je novembar 1996. godine i pušenje nije bilo zabranjeno, a značajno više od 90 posto kutija cigareta u rukama i džepovima na stadionu Koševo bilo je proizvedeno u Fabrici duhana Sarajevo, onoj koje više nema.

Puno toga više nema… Ugašenih giganata sa stotinama hiljada radnika, ljudi što su otišli ili i dalje odlaze, entuzijazma koji je tada obasjavao čehre nakon opsade i rata…

Bila je pobjeda, čista i blistava.

Da, pamtim to kao da je bilo danas…

Bila je prijateljska Italija, dobronamjerna i lijepa, pristigla valjda o vlastitom trošku, da nam pruži ruku Evrope i usput razgali duše.

I bio je lijep i sunčan dan…

***

Italija je došla u najjačem sastavu, sve zvijezda do zvijezde. Sjećamo se zvaničnih sastava: Toldo (Marchegiani), Carnasciali, Torricelli (Apolloni.), Albertini, P. Maldini, Padalino, Di Matteo (Giunti), D. Baggio (Lentini), Casiraghi (Ravanelli), Zola, Chiesa (Simone 46). Selektor je bio veliki Arrigo Sacchi.

Veličanstven tim, viceprvak svijeta.

Moja raja je bila na istoku, gotovo na istom mjestu gdje ćemo dočekati U2, bez stolica, na golom betonu, sa starim novinama kao izolacijom… I novom nadom.

Bilo je kao da smo u najudobnijoj loži.

Ličilo je na prvu utakmicu poslije nove ere.

Uz mene je bio drug iz djetinjstva Srle, tek demobilisani borac Prvog korpusa u kojem je okusio najteže bitke, kasnije inženjer elektrotehnike koji je sada cijenjeni direktor svjetskog giganta daleko od Sarajeva, daleko od Bosne i Hercegovine…

Uz mene su stajali i mnogi drugi što su bili tu, od Trga heroja do Hrasnog brda i Mojmila, pa dalje do Dobrinje i Stupa, onda sve do Treskavice i Krajine… I nisu se povlačili! Mladi i drčni, pošteni i nimalo ulizice, sada priznati stručnjaci vani, što će večerašnju utakmicu BiH – Italija gledati daleko, daleko…

Kada vratim sliku na moju raju s tribina, nekada mi se čini da sam jedini ostao…

Valjda zato i pišem, jer priča s njima na Viberu nije kao na tribinama.

Gdje smo to tako bahato pogriješili?

Drago mi je što su uspješni, ostvareni i da im djeca rastu u sigurnom, normalnom i prevenstveno civilizovanom okruženju.

***

Moji su drugovi, biseri rasuti po cijelom svijetu…

Još draže mi je kad se ono jednom godišnje sretnemo, kada kum Ado maksuz sjedne u auto i dođe iz Minhena na par sati…

Uvijek se završi s nekom od naših pjesama…

Ali svaka pjesma ima svoj početak i kraj. I svaka jednom mora završiti.

Da, oriće se večeras pjesma s Bilinog Polja, u tom trenutku sreće što neće trajati ni do jutra. Subotnjeg, u čijim dnevnicima će biti manje optimizma nego u ovom tekstu.

Gdje smo to tako bahato pogriješili?

Svejedno, mene i danas drži sjećanje na tu sjajnu Italiju što je došla otvoriti Koševo za sve naredne utakmice.

Zatvorili smo ga reprezentaciji sami i pustili da polako propada njegov olimpijski sjaj, što bljesne nekad, kao za EYOF ili papin dolazak, a onda se opet povuče pred pričama o novim stadionima i arenama, pa ugasi reflektore kao da sklopi oči u bijegu u slavnu prošlost i ne vidi kako mu sa druge strane namigne Skenderija, pritisnuta sličnom sudbinom.

***

Salihamidžić je zabio u petoj minuti…

Kakav je to huk oduševljenja bio. I aplauz što ne prestaje…

A, što je najljepše, niko nije mrzio Italiju kada je izjednačio Chiesa, pet minuta kasnije.

I sve dalje je ličilo na san… na Evropu… Na normalan život… Na budućnost… Na čistu energiju i erupciju sreće kada je Bolić pogodio u 43. minuti.

Zagrljaji, poljupci i dernek do jutra.

Kao nekad prije. Kao uvijek prije.

Da… Igrali su još Dedić, Konjić (Pintul), Begić, Jašarević, Šabić (Dadić), Glavaš, Halilović (Kapetanović), Beširević, (Brkić), Baljić (Musić). Vodio ih je Fuad Muzurović.

Igrali su i pobijedili.

Gdje smo to tako bahato pogriješili?

***

Pričao sam sinoć djeci o toj utakmici, o punom stadionu i ulicama išaranim bojama sreće i dobre nade, o mladosti, prijateljstvu, navijanju, trijumfu…

Prešutio sam o pitanju što mi se vrzmalo po glavi:

Gdje ćete vi, djeco moja, gledati svoje naredne utakmice?

***

Znam da neću ići na Bilino Polje večeras, a volim Zenicu, otamo mi je mati, tamo mi je brojna rodbina, tamo su mi djetinjstva, mezarovi predaka…

Svejedno, neću da pokvarim sjećanje na Italiju iz 1996.

Na nas iz 1996.

Gdje smo to tako bahato pogriješili?

AUTOR: Edin Krehić, Al jazeera Balkans

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala je UG Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Instalirajte android aplikaciju ZENICABLOG - link na GOOGLE PLAY STORE
i aplikaciju za Apple-IOS operativni sistem