Ekskluzivno: Četrdeset godina od rudarske nesreće u Raspotočju započinje snimanje dokumentarnog filma

Jedanaestog na dvanaesti maj  1982. godine, s utorka na  srijedu,  dogodila se jedna od najvećih  rudarskih nesreća u socijalističkoj  Jugoslaviji. Nesreću je  uzrokovala eksplozija  metana i to, prema nekim informacijama, neposrednoi nakon ponoći. Redovna smjena rudara kasnila je sa  silaskom u  jamu Raspotočje jer je prije toga održan zbor radnika.

Prema rudarskim evidencijama, tu noć u jamu je sišlo 47 rudara. Od  eksplozije je, što na  licu mjesta, štop kasnije, od posljedica, preminulo 39 rudara, dok je nesreću preživjelo njih osam.

Rudnik mrkog uglja Zenica i jama Raspotočje tih dana postali su centar Socijalističke Federativne Jugoslavije. Tu su se danonoćno  smjenjivali  izaslanici mnogih preduzeća, političari s različitih nivoa vlasti, te brojne druge delegacije. Svi oni izražavali su duboko žaljenje i nudili pomoć u nadoknadi nastale štete, a porodicama upućivali riječi utjehe i obećavali materijalnu pomoć.

Otkazane sve javne sportske i kulturne  manifestacije, a 12.,13., i 14. maj proglašeni su danima žalosti radnih ljudi i građana zeničke komune. Savezno izvršno  vijeće – SIV SFR Jugoslavije, proglasio je 14. maj 1982. godine Danom žalosti u Jugoslaviji.

Komemoracije su održane 13. maja u Narodnom pozorištu  i u  Domu  rudara u Zenici.  U Zenicu su tada došli i Cvijetin Mijatović, član Predsjedništva Jugoslavije, te najviši zvaničnici Socijalističke Republike  Bosne i Hercegovine: Branko Mikulić, Nikola Stojanović, Hamdija Pozdrac, Seid Maglajlija, Duško Zgonjanin, Kemal Karačić…

Odavanje pošte i ispraćaj posmrtnih ostataka nastradalih rudara organizovani su 14. maja 1982. godine, između osam i deset sati tog prijepodneva, na Trgu  samoupravljača, današnjem Trgu  Bosne i  Hercegovine. Tom prilikom održani su i brojni vrlo emotivni  govori zvaničnika s nivoa države, Republike i općine.

Odbor za  sahranu i pripremu komemorativne sjednice izvršnih tijela društvenopolitičkih organizacija i samoupravnih organa Rudnika mrkog uglja Zenica činili su najugledniji i najstručniji ljudi iz Rudnika i općine.  Nakon odavanje pošte i ispraćaja posmrtnih ostataka poginuli rudari pokopani su, u skladu sa željama porodica, u: Zenici, Zavidovićima, Kaknju, Busovači, Vitezu, Travniku, Žepču, Doboju, Tešnju, Lukavcu i Maglaju…

Iza poginulih mladih rudara ostalo je 52 djece, a šest njihovih supruga  bilo je u drugom stanju.

Donesena je i odluka da se osnuje  Fond za pomoć porodicama  postradalih rudara, koji je nedugo nakon toga nazvan „12. maj“. Fond je imao i svoj žiroračun. Prema pisanju  zeničke „Naše riječi“, od 4. do 19. juna 1982. godine na žiroračun Fonda uplaćena su 32 miliona dinara.

Jedan od preživejlih rudara, Zeničanin Omer  Pojskić, sjećajući se ove  nesreće kazuje: „Imao  sam godinu dana radnog iskustva u toj jami. Radio sam na poslovima  jamskog radnika. U trenutku nesreće  bio sam u prekopu. Ekplozija se  desila  na radilištu broj 17, od kojeg sam bio udaljen oko 1.500 metara. Jedino čega se  sjećam je neka vrsta toplotnog udara. Poslije toga sam izgubio svijest.

Članovi Čete za spasavanje su me, kao mrtvog, izvukli iz jame sa spaljenim licem i frakturom lobanje. Mojim najmilijim  javljeno je da sam poginuo u rudarskoj nesreći. Mada se zvanično navodi  da se nesreća dogodila pet minuta iza ponoći, moj sat je od siline udara spao s ruke. Njegove kazaljke zaustavljene su deset minuta poslije ponoći,“ govori Omer i ističe da je on danas jedini preživjeli rudar iz te nesreće.

Shodno ovoj godišnjici i važnosti  tog događaja za historiju  našeg  grada, Udruženje  „Baton“ Zenica, u produkciji IML televizije Zenica i u  saradnji s Bošnjačkom zajednicom kulture „Preporod“ Zenica, započelo je snimanje dokumentarnog filma o ovoj  nesreći kroz prizmu sjećanja na taj događaj 40 godina poslije.

Predsjednik Udruženja KPS „Baton“ Zenica

doktor historijskih nauka

Amir Ismić