Naše

Dok čekam Halifu

Dok čekam Halifu  – Noć je! Nakon dunjalučkih i onih obaveza za put sa ovog svijeta, čvrsto odlučan da se u toku izborne kampanje javno ne očitujem, promišljam kako da  prešutim sve učestalije gluposti koje se poput nečisti  razlijevaju na stazi naše svakodnevnice življenja i prljaju svaki pedalj ove napaćene zemlje. Zazvoni telefon!

– Ovdje Omer….Halifa! Taman kada pomislih da me san prevario pa sam jednom nogom tamo gdje požurujem biti jer ovdje insanima postaje nekako turobno i tijesno, taj izgovori i prezime i tako se locirao.

-Bujrum! Velim, dok srklet podgrijava moje tabane. Saslušam ga uljudno, ali nestrpljivo da mu odgovorim. Zakasnio si ravno dvadeset i pet godina. Imao sam stotinu razloga da mu održim čas o Omeru Halifi, čije me djelo inspirisalo da ga u teškoj muci naše svakodnevnice često  prizivam u mislima. Ne bi li bosim stopalima prošao Bosnom i meni rodnom Hercegovinom, a ja ću podmetati dlanove da se na kamen ne posiječe. Nisam! Jer je i  taj neko sa druge strane telefonske veze, žurio da ode u tišinu. Zato ga ovdje podsjećam.

Jedna od najpoznatijih predaja o Omeru ibn el-Hattabu, drugom po redu od četvorice pravednih halifa, jeste ona u kojoj stoji da je Omer na put do Kudsa (Jerusalem, op.a.) krenuo sa svojim slugom i da su imali samo jednu  jahalicu, pa su naizmjenično jahali. Pred samim Kudsom, red je došao na njegovog slugu da jaše, tako da je halifa Omer, u grad ušao vodeći konja na kojem je jahao njegov sluga. Išao je sa obućom u rukama pošto je prethodno morao skinuti kako bi pregazio močvaru preko koje su morali preći. Predaja kaže da je uvijek nosio trošnu odjeću i obuću.  Kada je patrijarh Sofronije vidio taj prizor, rekao je: “Vaša država će ostati vječno, jer nepravedna vlast traje jedan čas, a pravedna do Sudnjega časa.”

Neću ništa više dodati, obzirom da i gore spomenuti Omer, zamalo halifa, da ne upotrijebim izraz mahale koji počinje sa “al’ u”, zvao je zarad vlasti koju konzumira od rata na ovamo. Kasnije su mi dvojica ispričali kako se im se požalio da sam ga otres’o. Jalova si ti voćka dilbere da bih te ja tresao, pomislih. Jalova!

Na um mi pade kako sam u ratno vrijeme sretao jednog samozvanog halifu, koji se doduše nije zvao Omer. Sa zašiljenom bradom, ispraznim govorima, namazan uljanim parfemima po čemu je jedino ostavljao traga, u mom sjećanju ostao je potpuno isparen, ono NIŠTA! Zamalo halifa, “namislio” je, kako će sa tim sufiksom i dalje osvajati naivna srca a njemu fino pod plaštom sebičnosti. Slaba mu računaljka! Samo je bezobrazno odvratno okačiti sebi to svijetlo ime iz povijesti muslimana koje mora biti uzor, nikako lažna identifikacija. Odvratno je i neoprostivo ono što je pokušao, zaigrati na kartu žrtve koja se dvadeset  sedam godina umotava u ćefine, iznova umirući, kako sam to zapisao u stihovima na spomeniku mojim Goričanima, a da  glas ne zadrhti jer se pohlepna usta raširila na vlast. Na žalost, Omer je ovim pokazao da je sve manje Omer, osim u matičnoj knjizi, a halifa nije i neće nikada biti ni u svoja četiri zida. U okruženju u kojem obitava ima i drugih sufiksa ali o tome drugom prilikom. Čini se da je njegovoj ruci bliži haram od halala, a kroz razgovor uočio sam bahatost i nenačitanost. On ne shvata da istinske promjene dolaze iznutra, unutar sebe a oslikavaju se djelima. Nikako dozivanjem neprikladnim imenom ili kako to u izbornoj trci čine, ispraznim frazama i retuširanom slikom da ih ni rođena majka ne prepozna. Meni su samo strašila!

Bolje bi im bilo da slikaju svoje ruke na kojima će se vidjeti jesu li ikada išta korisno napravili. Ili bar samo oči, gdje bi se mogla nazrijeti makar mrva duše, ako je uopće ima. Jer u moru predizbornih laži, izuzimajući rijetke koji su pomalo zbunjeno govorili o životnim potrebama, ali govorili. Većina je nesvjesno obećavala “stakleno zvono sigurnosti” “moderno i novo”, budućnost među vanzemaljcima, put do pakla popločan dobrim namjerama, trinaestu penziju u neizvjesnosti da se isplati i ona jedanaesta, i bašče kroz koje rijeke neće teći, jer ih nekontrolisano prodaju za izgradnju mini hidrocentrala. I ne čudi me socijalna neosjetljivost onih što negiraju Boga, jer se kao pauni kočopere toliko da se sami bogovima zovu. Ne čude me ni oni što neprirodno propagiraju kao normalno, braneći to  savremmenošću pogleda na svijet koji strmoglavo tone u animalne slobode neprimjerene ljudskom rodu.  Čude me oni što u svojim istupima spominju Boga,  gdje im se u  u tom zanosu dese i “ukazanja” kao u Banovićima ili bogohuljenje kao u selu Orahovica.  Akteri su bile žene za čija prava se istinski borim, ali nejaka sam ja brana da bih zaustavio rijeku gluposti. Strašno!

Građani aktivni samo u Zuckerbergerovoj firmi, poredani ispred malih i velikih ekrana, smiju se retoričkim posjekotinama koja su otvorena rana obrazovanja bosanskohercegovačkog bića, upisivao se kao Bošnjak, Hrvat, Srbin ili ostali. Tako nalaze utjehu jer im je usred pandemije prekinuto emitovanje “zadruga” i sličnih  performansa za budale. I nije kriv onaj hudnjak što se kandidovao za načelnika, a ne umije izgovoriti riječ “opstrukcija”, niti nebrojeno kandidata koji se retorički spetljaju u klupko vlastite nenačitanosti.

Krivi smo mi!  Kada Sarajevo pjeva a Banja Luka plače zbog rezultata američkih izbora, iako je i dalje jad u  sokacima oba grada,  slika je nas u Bosni i Hercegovini i potreba da se konačno dozovemo. Pameti bezbeli!

Jer oni vjeruju da se dovoljno samo zvati, a ne dozvati. Ili, kako to reče moj dragi prijatelj Emir: Lakše odvrnut’ sintisajzer na najjače, i obirat’ nafaku od koje bi se pošten čovjek uvečer plašio mirno zaspati, a kamoli djecu nahraniti istom.Poodavno sam spoznao gorku istinu, da svako vrijeme ima svoje generale i budale, između kojih je tanka linija, skoro i da je nema. Pa se tako “obećava” za predhodne tri godine.

U jeku onomatopeje sa halifa, kralju, legendo, kingu, generale ili ti sultane, kao jedan kojeg dobro poznajem a u glavi mu sutlija, građanima se ostavlja uloga dvorske lude, ili da budu migranti ka nekom sanjanom svijetu koji bi pošteno platio rad i nagradio znanje. Samo i tamo negdje, pa ako hoćete i preko bare, na vlast dođe voštana figura, egoist, da vlada životima građana. A onda, kada treba da ga se smijeni, ponaša se kao  kauboj sa rukom na obaraču. Ni pobjeda koja sa sobom nosi  senilnost  nije dovoljan razlog za optimizam. To je ravno uvjerenju da će rezultati američkih izbora odraziti se na izbore u Zavidovićima gdje politički blok “Rupin Do” najavljuje bojkot istih. Zašiljimo olovke i  širom otvorimo oči. Na biralištu, naravno.

Dok čekam pravednika halifu Omera r.a., ne gajim iluziju da ću ga ugledati sa obućom u ruci dok mu sluga jaše, ali se nadam promjeni svijesti, da ugledamo lice ljudskosti i poštenja. Neka to bude i ime i nadimak i prezime i dobro locirana adresa. Jer ako smo mi stariji “okasnili” za sreću, onda zarad budućnosti djece uočimo mudrost Dostojevskog: “Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta.”

Do tada, ja ću sa ovo razuma što mi je Uzvišeni Gospodar podario, glasno prozivati zamalo halifu i njemu po gluposti i dozivanju slične, laganju vične.

Piše: Said Šteta, književnik i novinar

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala je UG Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Instalirajte android aplikaciju ZENICABLOG - link na GOOGLE PLAY STORE
i aplikaciju za Apple-IOS operativni sistem