Administriranje ili život? Još od Dejtona, uz nadu i krupna obećanja, nama u BiH, nikako da krene. Dok civilizirani svijet grabi naprijed, mi još uvijek stojimo na peronu čekajući voz za bolju budućnost. Vrijeme prolazi a voz nikako da dođe.
Kako stvari stoje, čekat ćemo ga dugo. Od obećanja o zapošljavanju stotina hiljada radnika za sada nema ništa ili se to ne može primjetiti. Naprotiv, sve je manje strpljenja pa smo svjedoci masovnog odlaska naših građana, naročito mladih, trbuhom za kruhom, od Afganistana do Narvika na po polarnog kruga ili tu negdje između. Strane investicije ne vidimo, stalno se zadužujemo, a nema ni naznaka promjene takvog kursa. Statistika je tu neumoljiva.
Prema nekim pokazateljima, BiH je na dnu svjetske ili još gore evropske ljestvice po ekonomskim slobodama. Jednostavno BiH nije prostor za biznis, za investiranje, za posao.
Zašto je to tako i zašto se o tome otvoreno ne govori, na znam ali evo primjera koji idu u prilog toj činjenici, činjenici da smo na dnu.
Za razliku od Evrope a i ostalog civiliziranog svijeta koji se otvara i uvezuje u svim sferama, BiH se sve više zatvara i dijeli, kako po po nacionalnim, entitetskim, kantonalnim, općinskim tako i po ekonomskim i kojim sve ne interesnim granicama.
Evo primjera. Na entitetskom nivou, da bi firme iz Federacije, iz recimo rudarskog sektora, mogle uraditi bilo šta u administrativnoj oblasti koja se zove RS, moraju imati registrovanu firmu (ne poslovnu jedinicu) koja mora imati direktora i sve uposlene definisane zakonima i propisima, prijavljene u penzioni fond te administrativne oblast, odnosno entiteta. To je i za najveće firme iz Federacije koje bi željele raditi u RS, ekonomski nemoguća misija.
Naravno, to što važi za firme iz Federacije, ne važi za prekodrinske firme, firme iz Srbije, koje bez ikakvih probelma, prema nekim ugovorima o posebnoj saradnji, rade u administrativnoj oblasti zvanoj RS.
U drugoj aministrativnoj oblasti, koja se zove Federacija, deset Kantona “krčmi” istu “filozofiju”. Maksima je također balkanska, primitivna, glupava i glasi :”Oni nama ne daju tamo, mi njima ne damo ovamo”.
Kako to izgleda u kantonalnoj praksi?
Ukoliko želite izgraditi bilo kakav objekat, morate imati uredno revidovanu investicionu tehničku dokumentaciju. Ako je objekat kantonalnog značaja i nalazi se na teritoriji, na primjer Unsko-Sanskog ili Goraždanskog kantona, projektanti i revidenti moraju imati licencu nadležnog kantonalnog ministarstva. To znači da licenca na pimjer iz Tuzlanskog ili Ze-Do kantona, nema nikavu vrijednost. Bez tog kantonalnog papira, koga platite koju hiljadu KM, vaša diplome, vaša rješenja o registraciji firme, vaši pečati, ne vrijede prebijenog boba.
Isto je i na tzv. federalnom nivou, ako nemate federalnu licencu.
Evo jednog svježeg primjera.
Firma u kojoj radim ima tradiciju projektovanja od cca 60 godina. Projektovali smo i revidovali na hiljade projekata pa i onih, više stotina miliona dolara ili eura, vrijednih investicija. Nedavno smo na tenderu dobili posao revizije projekta putničkog terminala na “Međunarodnom aerodromu Tuzla”, a koga je je uradila renomirana projektantska kuća i poznati tuzlanski arhitekta. Reviziju je obavila ekipa od četiri vrlo kvalificirana inženjera.
Kako se radi o projektu objekta od federalnog značaja, nakon obavljene revizije, projekat je predat nadležnom organu uprave, u ovom slučaju Federalnom Ministarstvu prostornog uređenja, na ruke izvjesnog referenta Igora. To je bio preduslov za dobijanje urbanističke, odnosno građevinske saglasnosti za objekat putničkog terminala.
Po okončanju postupka u Ministarstvu, MAT Tuzla dobija rješenje kojim se revizija projekta odbija jer Ministarstvo spori licencu pomenute ugledne projektantske kuće, sa tradicijom od preko 60 godina, za projekat vodovoda i kanalizacije. Za napomenu, radi se o tri-četiri wc-kabine sa wc šoljama i vodokotlićima, dva-tri pisoara i po koja česma i to je sve.
S obzirom da se ovdje, bez pardona, radi o govnima koja prolaze kanalizacijom od federalnog značaja, pokreće se ponovna revizija ovog dijela projekta. Ovaj put angažujemo uglednu firmu iz Tuzle, za oblast vodoprivrede koja projektuje brane i velike vodoprivredne objekte. Ponovo se pravi novi izvještaj, štampaju i uvezuju novi papiri i autom, po ko zna koji put, ide u Sarajevo.
Ponovno projekat dolazi u ruke onom istom referentu Igoru u Federalnom Ministarstvu prostornog uređenja u Sarajevu. Opet revizija projekta ne valja jer ni ta ugledna firma iz Tuzle, nema “pravu licencu” za reviziju vodovoda i kanalizacije.
I dok to traje, realizacija projekta novog putničkog terminala, stoji. Direktor i uprava MAT ne mogu objaviti teneder za izvođenje radova. Vrijeme prolazi a investitor, mislim, Vlada TK, koja je obezbijedila sredstava, nestrpljivo čeka rezultat. Čekaju i građani koji su platili porez, a čekuju i putnici koji putuju sa MAT-a.
Mi koji smo preuzeli posao igramo kao na vreloj plati izloženi pritisku, nervozi, stresu i dodatnim troškovima.
Sada tražimo nove firme koje će uraditi tu, zašto ne reći, trivijalnu reviziju. Svim silama ćemo se potruditi da to ne bude firma iz Sarajeva.
Koliko će to još trajati, vidjet ćemo. Ono u šta sam apsolutno siguran je da projekat vodovoda i kanalizacije, nakon revizije, neće doživjeti nikakve promjene ili izmjene.
To je generalno žalosna, groteskna slika prilika u kojima živimo, radimo i privređujemo. Siguran sam da strani investitor takvu, dugotrajnu, sitničavu, nestručnu i glupavu proceduru državne administracije i referenta Igora, neće trpjeti. Oni će sa svojim novcem otići tamo gdje se to lakše i brže rješava. Ovakav odnos federalnog Ministarstva neće bit po tabijatu avio kompanija koje slijeću na tuzlanski aerodrom. I avijatičari čekaju da njihovi putnici imaju evropski komoditet ne samo u avionu već i na putničkom terminalu. Svima je sasvim jasno da ovo nikako nije u interesu, ni TK i ni Tuzle, a pogotovo ne MAT-a.
Ako se vratimo na ono što se zove administriranje moramo postaviti neka pitanja. Da li državi ili ovom skučenom ekonomskom prostoru, koji ima sve manje stručnih kadrova, gdje je zamrla gotovo svaka privredna i ekonomska aktivnost, gdje se, kao posljedica toga, ne mogu proizvesti stručni kadrovi, treba ovoliko administriranje. Siguran sam da ne treba.
Radi ilustracije veličine problema, na prostoru Tuzle i TK ne postoji niti jedna firma, osim firme koja je projektovala vodovod i kanalizaciju na putničkom terminalu MAT-a, koja ima licencu za projektovanje odnosno revidovanje projekata vodovoda i kanalizacije za objekte od federalnog značaja. Da nije tužno bilo bi presmješno.
Čemu tolike licence za poslove koji ne ugrožavaju sigurnost ljudi i materijalnih dobara, osim da državna administracije uzima novac od privrednih društava. Papir koji se zove licenca u suštini, za najveći broj poslova, nema nikavog smisla. Time se ne štiti ni struku ni nauku, a ni propise, a da zlo bude veće, licenca ima rok trajanja čije se obnavljanje naravno plaća.
Prepoznatljivo je i to da kroz zakon i propise država želi, “na silu”, riješiti dio problema zapošljavnja, uslovljavajući ili prisiljavajući privredne i ostale subjekte da zapošljavaju nepotrebne radnike ili radnike čije zapošljavanje apsolutno nema nikavog ekonomskog opravdanja. Jednostavno ovaj posao postaje neatraktivan, inženjeri se ne žale baviti njime, aministrativno je prekompliciran i preskup, a što tržište nije u stanju i ne može da plati. To je put sigurnog propadanja ovakvih a i drugih firmi u BiH za što postoje evidentni statistički pokazatelji naših sudova.
Nadalje, postavlja se logično pitanje imaju li kakvu vrijednosti da li su dovoljne, inženjerske diplome i uvjerenja o položenom stručnom (državnom) ispitu, za obične inženjerske poslove, kao što je na primjer projektovanje ili revizija projekta vodovoda i kanalizacije. Postoje li tu nekakve stručne granice i nekakvi stručni nivoi ili je samo važno da se uzme novac.
Ovim smo detektovali još jedan problem i prezentirali ga javnosti. Nadam se da je čitaocima ovih redova, makar malo jasnije zašto je kod nas sve tako sporo i kako to na ovom primjeru izgleda.
Problem sporosti zbog prevelikog administriranja je izražen i jako je važno je riješiti ga što brže. Da li će zakonodvana vlast, na bilo kom nivo, prepoznati ovaj problem i intervenisati je pitanje sa stotinu upitnika. Za to vrijeme investitori će sigurno zaobilaziti BiH u širokom luku a mi koji smo osuđeni da ovdje živimo, čekat ćemo da se neko smiluje ili da ga natjera ili da mu pamet dođe u glavu, ako u međuvremenu, kao država, ne bankrotiramo. Koliko puta ćemo za to vrijeme biti žrtve administracije, koliko puta ćemo promijeniti dokumente, od ličnih ili osobnih karata, pasoša, cips-ova, rješenja o registraciji pa do ovjera potpisa, prepisa, fotokopije itd, itd. Koliko ćemo potrošiti vremena, radnih sati, novca, strpljenja i živaca, čekajući na nekom šalteru ili kod notara, to niko ne može ni predpostaviti.
U jedno sam sve više siguran da se stranim investicijama ne nadamo, a u dogledno vrijeme ni putničkom terminalu na MAT-u ……….
Mi ćemo, kao i do sada, biti strpljivi.
autor: Nermin Bijedić dipl.ing.el.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
