Neustrašivi vizionar jednog burnog vremena- Navršilo se četrdeset dana otkako je s ovog, prolaznog svijeta u svojoj 85. godini života otišao naš sugrađanin Ćazim Škaljo. Bio je izuzetno interesantna i osebujna ličnost. Stoga, kao njegov lični prijatelj i savremenik, osjećam potrebu da se s nekoliko riječi osvrnem na život ovog divnog insana, koji mi je tokom djetinjstva i odrastanja u Klopču, po mnogo čemu bio i uzor.
Ćazim Škaljo rođen je 1941. godine na samom početku Drugog svjetskog rata. Njegov otac Tahir iz Sopotnice i majka Fazila Đulić, rođena na Janjičkom Vrhu, imali su petero djece, dva sina i tri kćerke. Otac Tahir radio je u Željezari Zenica, ali se izdvajao po karakteru i znatiželji. Tokom teškog svakodnevnog rada posmatrao je radni proces i često nudio određena tehnička rješenja te patente koji će olakšati radniku, ali i pojednostaviti proizvodne procese koji se i danas koriste.
Ovo ističem s razlogom jer će upravo naš Ćazim cijelog svog života, po uzoru na oca, nastojati da širi vidike i mijenja svijet na bolje unutar i oko sebe.
Dakle, sa skromnom radničkom platom roditelji Tahir i Fazila su Ćazima i njegovog pet godina mlađeg brata uputili na školovanje u Zenicu. Bili su podstanari u današnjoj Travničkoj ulici. Ustrajni u svojoj namjeri koja će u konačnici rezultirati time da je Ćazim postao VK – visokokvalificirani električar, a brat Uzejir, učitelj.
Po uzoru na oca i kod Ćazimovog brata nalazimo afinitete prema čitanju knjiga, sviranju gitare, odnosno, ako se tako može reći, postao je čovjek širokih pogleda i omiljen u društvu sve do kobne 1972. godine, kada je smrtno stradao u željezničkoj nesreći.
Ćazim će poslije završenog zanata električara raditi u Željezari Zenica, a 1972. godine, kao VK električar, započeti rad u novootvorenoj trafostanici u naselju Klopče, u kojem će živjeti do kraja života.
1967.godine oženio se hadži Latifom Duvnjak, a već naredne 1968. godine dobili su kćerku Ehlimanu, danas magistricu engleskog jezika, koja živi i radi u Jablanici. Naredne 1969. godine dobili su drugo po redu dijete, i to sina Edvina, danas vrsnog intelektualca koji je svojim trudom i radom dospio do akademskog zvanja prof. dr. elektrotehnike, a koji živi i radi u Sarajevu. Uz roditelje je svio gnijezdo i ostao da se brine o njima najmlađi sin Muamer, rođen 1974. godine, danas diplomirani inženjer mašinstva.
Ćazimovi roditelji su bili izrazito religiozni ljudi koji su od malih nogu kod svoje djece razvili ljubav prema islamu. Otac Tahir će biti uzor sinovima kada je u pitanju hizmet prema općem dobru. On je u slobodno vrijeme dodatno preuzeo obavezu da bude mutevelija, a dok mu je zdravlje dozvoljavalo, brinuo se o Staroj džamiji u Sopotnici. Tako će i naš Ćazim od malih nogu živjeti i praktikovati vjeru, a u tom duhu je sa svojom hanumom odgojio svoje troje djece.
Puno je čitao. Posao dežurnog dispečera na trafostanici mu je to dozvoljavao. Selektivno su mu se kroz čitalački opus otvarali horizonti prema književnosti, poeziji, filozofiji, ali i poljoprivredi, agronomiji, uz nezaobilazno interesovanje prema njegovom osnovnom esnafu – električnoj energiji.
Nakon čitanja uslijedilo bi razmišljanje, ali i implementacija spoznajnog u većoj ili manjoj mjeri. Ovdje ćemo navesti jedan primjer kada se davne 1980. godine s jednom manjom grupom hadžija i ličnim vozilom uputio prema svetim mjestima Meki i Medini da obavi hadždž. Sa graničnog prelaza Đevđelija, Republika Makedonija, vraćen je kući da bi se 1985. godine ipak ponovo odvažio i obavio hadždž. Interesantno je istaći da je novac za novo putovanje obezbijedio tako što je napravio patent elektropeći, tj. napravio je prototip minijaturne pekare. Poslije detaljnih testiranja ugradio je peć u jednu beogradsku pekaru.
Redovno je posjećivao pozorišne predstave, družio se i razgovarao s režiserima, dramaturzima i glumcima. Odvažio se da napiše nekoliko tekstova za pozorišne predstave, a posebno je potrebno spomenuti objavljenu dramu “Zmija zmija”. Interesantna je anegdota da je jedan od tekstova odnio u Narodno pozorište Zenica gdje mu dramaturga kaže da je tekst dobar i da bi se mogao izvesti pred publikom uz samo jednu korekciju – da se glavni junak, a to je u ovom slučaju bio mjesni imam, izbaci iz teksta ili preinači u predsjednika mjesne zajednice, muhtara ili neki drugi lik. Ćazim je bio izrazito impulsivan i rekao je da to ne dolazi u obzir pa taman da predstava nikada ne ugleda svjetlo dana. Cijeli tekst bi izgubio smisao i ne bi prenio jasnu poruku gledaocu, ukoliko ne bi bio izrečen od strane navedenog imama.
Ćazim je pisao i poeziju, a njegova zbirka pjesama “U Bosni, u Božjoj bašči” duboko je prožeta patriotizmom, životom i stradanjem, tananim nitima koje sežu u daleku historiju, ali i sadašnjost. Vječnoj konstanti uspona i padova, praćenoj ponosom i nadom. Ilustracije iz knjige poznatog zeničkog i bosanskohercegovačkog slikara, grafičara i karikaturiste, Alije Kulenovića šalju poruku spomenutog, a svaka slika iz knjige kada se detaljno analizira, dovodi nas do zaključka da su Ćazim i Alija vodili računa o svakom detalju.
Već smo istakli da je 1985. godine obavio svetu dužnost, a često se družio s Kur’anom, tako da je vremenom postao izuzetan poznavalac prevoda i sadržaja Kurana. Sebi je od malih nogu odredio ovaj pravac u kojem se nije kolebao i odustajao.
Priliku da pokaže praktičnu vjeru, ali i posebnost, hrabrost i odvažnost najbolje pokazuje primjer iz 1986. godine, kada je poslije informacije da je uhapšen rah. hafiz Halil ef. Mehtić, kao jedan od rijetkih Zeničana podigao svoj glas i lično otišao u zenički SUP. Zahtijevao je da se efendija Čaršijske džamije pusti na slobodu. Kuća mu je više puta bila detaljno pretresana, a bio je predmetom čestih saslušanja i informativnih razgovora agenata Službe državne bezbjednosti. Ništa od navedenog ga nije pokolebalo pa je redovno odlazio u Sarajevo i pratio suđenje, a cijeli taj događaj će djelimično, na 174. strani, biti spomenut u knjizi “Robija šutnje”, autora Fuada Đidića i Esada Hećimovića.
Na kraju, recimo da nije ostao po strani kada je u pitanju agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Zajedno sa svojim sinovima, u ljeto 1992. godine, u svojoj 51. godini života, prijavljuje se kao dobrovoljac u 303. vitešku brigadu, a ostao je pripadnik Armije RBiH sve do samog kraja rata.
Ovdje smo samo u nekoliko redova ostavili spomen na Ćazima Škalju, koji je u svom životu svima nama mogao poslužiti kao uzor kako živjeti i provesti život i ne bojati se ničega osim Uzvišenog Allaha..
Prijatelji savremenik
Dr. sc. Amir Ismić, prof.
Video linkovi u kojima govori Ćazim Škaljo.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
