U noći, u jednom Sutonu, kako ga naziva Saša Radonjić, čovjek rođen u ovom toplom gradiću, desila se jedna posebna magija. Mjesečeva mutna pojava, žutila se iza sablasnih i magličastih noćnih oblaka stvarajući pomalo i jezivu atmosferu pred početak predstave koja se zove život. Ili je to možda ipak bio život koji se zove predstava? Svakako, bili smo „offline“ što se uma i srca tiče.
Studio Teatar i Bosansko Narodno pozorište Zenica su publici u Prnjavoru, ovog petka, 3. aprila pružili jedno nevjerovatno i vjerujem za mnoge – neponovljivo iskustvo. Rijetko se desi da pozorišna predstava u svom segmentu zadovolji sve ukuse, odnosno da se poklopi svaka tačka na svom mjestu. Rijetko se desi i da sala bude polupuna ili poluprazna, a da aplauzi, suze i otkucaji srca odjekuju kao da pet stotina ljudi zdušno stoje i bodre one na sceni. Kao i one u parteru.
Postoje te izreke u teatru, nekad se čine i kao floskule/isprazne fraze, a na kraju se uvijek ispostave kao tačne. Ne postoje male uloge, samo mali glumci. Ako igrate iskreno, publika će to osjetiti. Ako igrate da otaljate i što prije da završite predstavu, publika će i to osjetiti. U pozorištu se sve vidi i sve zna. Samo neko o tome ćuti, a neko ipak progovori. Lično, ne mogu da ćutim. Ne nakon ovakve pozorišne predstave koja govori o temi virtuelne ovisnosti, cyber nasilja i otuđenosti ljudi jednih od drugih. Uglavnom, mladih ljudi. Najčešće djece od druge djece. Najčešće djece od roditelja. Najčešće djece. One koja jednom rečenicom, jednim klikom, lajkom, dislajkom, jednim komentarom, mogu svjesno ili nesvjesno da nekome utiču na život. Na njegov nastavak ili kraj.
Tri lika, tri priče, tri strana jezika, tačno i namjerno nazvani, Emir, Gorana i Iva kako bi nam svima bilo jasno da ova pošast pogađa sve bez obzira na naciju, vjeru i opredjeljenje. Ono koje god vam više odgovara ili ne odgovara u ovom trenutku. Gubljenje vlastitog ja, onog svog iskonskog bića vrlo lako može da se desi kroz internetski linč koji sprovode oni koji primaju doktrinu od ljudi iz sjenke. To su avatari naših života, vješto prikazani kroz prizmu digitalne mržnje i življenja svojevrsne umjetn(ičk)e inteligencije. Tri lika usko vezani za krevete koji imaju utičnice za punjače mobilnih uređaja kako bi(smo) što više bili vezani za opijajuće elektronsko osvjetljenje koje direktno utiče na moždani razvoj, odnosno zastoj i odron. Misli i emocija. Empatije prije svega.
Tekst potpisuje Ahmed Imamović, a režiju Lana Delić. Sam temelj je vješto izgrađen. Tačan kao hirurški rez. Tekst savremen, tekst za koji bih volio da ne bude aktuelan narednih 50, 100 ili više godina. Ne iz razloga što je loš. Naprotiv. Maestralan je. Bolan. Težak. Ali, zar svaki životni tekst nije takav? Ovo je možda i tekst generacije, tekst decenije, možda i milenijuma. Naravno, vješto i zanatski odlično postavljen na scenu da ga razumiju i djeca od deset godina, kao i ona od 12, 15, 20, 40, 50. Svi smo mi nečija djeca, samo se redom ulogujemo. Da parafraziram Andrića koji zasigurno nema veze sa ovom tematikom, ali težina o kojoj je on pisao, vjerujem da je jednaka težini koju je osjetila publika to veče gledajući ovu predstavu.
Nevjerovatan ansambl koji čine Enes Salković, Adna Kaknjo, Mirza Bajramović, Lamija Salihović, Selma Ćosić, Aida Vehabović i Almir Nakić; svojom nepretencioznom glumom, odnosno iskrenom, jasnom i emotivnom glumačkom igrom, probudili su katarzu u punom smislu riječi. Jedno pročišćenje koje su osjetila djeca od desetak godina, a naročito srednjoškolci i odrasli u publici. Teško je izdvojiti nekoga od svih njih koji ovu pozorišnu igru igraju kao najveći gospodari glume i pozorišta. Punim srcem, ne štedeći ni sebe ni publiku. Onako kako bi trebalo da se igra svaki put u teatru. Čak i onda kada ustanete u pet ujutro, kada ste odradili prvu smjenu na poslu, proveli u putu možda i nekoliko sati, kada ste umorni kao napušteni pas. Rade Šerbedžija je rekao da glumac najbolje igra kada je najumorniji. Ako se vodimo time, onda su glumci iz Zenice pokazali kako se to radi kada igraju majstori i kada igraju najveći.
Svakako, volio bih da izdvojim Lamiju Salihović koja nas od samog početka proživljavanjem emocija uvodi u predstavu i do samog kraja nas navodi da zajedno sa njom plačemo i da se smijemo. Da smo zajedno sa njom zbunjeni, da se kajemo, da želimo da se promijenimo i da na kraju ipak biramo život. Onaj pravi, istinski, onaj život s punim plućima.
Osim nje, moram reći u ime svih nas koji smo gledali predstavu, da kažem, da nas je sve iznenadio mladi glumac, Amar Parganlija koji se pojavljuje veoma kratko. Na ekranu. Putem projekcije na najlonu. Izgužvanom, kao duša lika kojeg tumači. Onog koji je skočio. Što je tražio izlaz. Kome nismo pomogli. A mogli smo. Amar je svojim prodornim pogledom, a nadasve glasom koji puca, koji se guši, koji guta suze iznutra – doveo publiku do toga da popusti kočnice i da izbaci emocije van tijela. Pojedini su jecali, pojedini mu(n)klo vrištali, pojedini istrčali iz sale. Ako je suditi po ovome, mladi glumac bi trebalo da ima svijetlu budućnost u svijetu teatra. On već sad ima krila dovoljno velika da posjeti same granice glumačkog neba. Vrijeme će pokazati koliko istine ima u tome, ali i da je uradio samo ovo, vrijedilo je i vrijediće.
Rekoh nakon predstave, da se ovakvo nešto doživi možda i jednom u životu. Mi koji smo to veče odlučili da dođemo, vjerujem da smo iz pozorišne sale izašli promijenjeni. Vjerujem na bolje. Vjerujem da smo imali malo više ljubavi i saosjećanja za sve nas. Vjerujem da smo u tih sat vremena živjeli punim plućima, iskrenih emocija i čistog srca. Vjerujem da je to zato što smo bili OFFLINE.
Siniša Tešanović,
dipl. dramaturg
5. 4. 2026.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
