Zeničke priče: Zeničko odmaralište Duće- Da se malo podsjetimo… sezona je pri kraju.
Polazna stanica Zenica, cilj Duće – najpoznatije zeničko ljetovalište nadomak Omiša. Godine su šezdesete. Akteri: zenička djeca i omladina.
U ranim jutarnjim satima, na mjestu gdje su se nalazili reklamni panoi za filmove, pisalo je: „Dolazi uskoro”, „Igra”, u kinima „Central”, „Metalurg”, „29. novembar” i ljeti u ljetnom kinu „Metalurg” i „Central”.
Odmah iza „uzane” stanice, a preko puta prodavnice „Bosnafolklor”, tih godina, u ljetno doba, svakih 14 dana parkirao se autobus. Autobus koji je prevozio zeničku djecu i omladinu na ljetovanje u Duće kod Omiša, na Jadransko more. Karoserija autobusa bila je obla, sa isturenom haubom ispod koje se nalazio motor. Motor se pokretao pomoću „kurble”, a prtljažnik je bio na krovu autobusa, do koga se penjalo željeznim ljestvama pričvršćenim za vozilo. Roditelji koji su ispraćali djecu žurili su da što prije smjeste kofere na autobus. Koferi su najčešće bili pleteni od pruća, poneki od tvrdog kartona sa metalnim ojačanjima na ćoškovima i obaveznim bravicama sa obje strane ručke. Na ramenima putnika pokoja plava „sportska torba” u obliku vreće sa bijelom uzicom na vrhu, koja je ujedno služila i za stezanje i kao naprtnjača za rame. Na nogama japanke, poneke tenisice, vrlo rijetko sandale.
Putnici za Duće bila su školska djeca osnovnih i srednjih zeničkih škola, kao i sportska društva iz tog doba – najčešće gimnastičari „Partizana”. Učenici koji su se upisivali u školi ili opštini na spisak za ljetovanje, morali su prije odlaska obaviti sistematski ljekarski pregled i primiti vakcinu.
Prednost su imali učenici koji su dobijali dječiji doplatak. Visina ukupnih primanja u domaćinstvu određivala je cijenu ljetovanja: manja primanja – niža cijena. Naravno, bilo je i onih čija su ljetovanja bila besplatna, sve to uz pomoć Opštine Zenica, odnosno fondova predviđenih za tu svrhu.
Putovalo se djelimično asfaltnim, a djelimično makadamskim putem, relacijom Zenica – Duće: Sarajevska ulica, Travnik, Komar, D. Vakuf, Bugojno, Kupres, Livno, Sinj, Klis, Split, Stobreč, Jesenice, Dugi Rat i odredište Duće. Zenički „brašnari” stižu na odredište. Zvali su ih „brašnarima” jer su izlazili iz autobusa bijeli kao da su bili u mlinu – zahvaljujući prašini koju su nakupili putujući makadamskim putevima. Jedna grupa dolazi, druga čeka na povratak u Zenicu. „Evo nama naših brašnara” – aplauzom ih dočekuju djeca preplanula od sunca, spremna za povratak. Nema mama i tata da podignu kofere na krov, ali neka, skinuće ih u Zenici.
Odmaralište tipa kampa imalo je spavaonice sa 30–40 kreveta, prostrano igralište u sredini, restoran, razglas, binu za muzičare, kuhinju, ambulantu – jednom riječju, sve što je potrebno za ugodno ljetovanje i druženje. Naravno, tu su bili i vaspitači, profesori tjelesnog iz Zenice, najčešće prof. Zvonko, Huso, Refik, Jošo, Kelava, Uzeir, Forkapić…
Medicinsko osoblje bilo je pod vodstvom bolničara Avde, koji je imao svoje metode liječenja, a ujedno se brinuo i za odgojnu dimenziju, higijenu tijela i duha.
Buđenje je bilo u ranim jutarnjim satima, uz „požarne” koji su obavljali dežurstva prema dnevnoj zapovijedi. Sve je bilo „pod konac” – znalo se ko šta radi i za šta je zadužen. No, bez obzira na strogu disciplinu, ipak se išlo u „krađu” grožđa i smokava iz obližnjeg vinograda, koje su krili u jastučnice. Da bi sačuvali posjed, mještani su ponekad pripucali iz puške plašljivice, tzv. „soljare”, čije su čahure bile napunjene solju.
Čokolada i banana, kao obavezna užina između ručka i večere, teško su padale kupačima, jer su morali napustiti more i plažu da bi ih pojeli.
Plaža je bila pjeskovita, jer je rijeka Cetina donosila sitni pijesak. Trabakule – teretne lađe – vršile su eksploataciju pijeska odmah nadomak plaže, pa su se kupači često peli na njih i skakali u more.
Bilo je i sretnika koji su sa ribarima išli u noćni lov, sa namontiranim „svićaricama” – barkama sa plinskim lampama koje su mamile ribu u mrežu ili na udicu.
Muzika u krugu svirala je tokom cijelog dana sa internog razglasa. Povremeno je bila i „živa” muzika. Muzički sastav činili su učenici iz Zenice: jedne godine Olgica B, Ferid B, Nenad S, učenici gimnazije; druge godine zenički VIS Minimax – Josip, Giga, Marić, Pešo; treće neko drugi… i tako godinama.
Slikanje na kajaku bilo je takođe dio rituala ljetovanja. Crno-bijelu fotografiju fotograf iz obližnjeg Omiša vješto bi retuširao da izgleda kao kolor.
Sportska takmičenja, uz dnevni raspored vaspitača, bila su obavezna, kao i jutarnje tjelesne vježbe – uz gromoglasno navijanje prisutnih.
Odlazak po suvenire u obližnji Omiš, slanje razglednica u Zenicu, od kojih su se zimi pravile šarene kutije uz pomoć svilenog konca i igle – sve su to bila dešavanja četrnaestodnevnog ljetovanja u Dućetu. Doživljaji su se prepričavali dugo, uz „dodavanje” i preuveličavanje, a da se i ne govori o zaljubljivanjima, poznanstvima i svemu onome što je donosilo „lito vilovito”.
Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
