Nema više ni Rudničke bolnice, ni bivše hitne pomoći, nema više mnogo toga vezanog za Rudarsku koloniju, Željezaru, grad Zenicu i Zeničane. Idući od „Doma kulture“ prema Rudničkoj bolnici, naići ćemo na nekoliko kuća sa desne strane, čija su dvorišta bila vezana za gradski park, a u čijem sastavu su bile smještene radnje različitog sadržaja: Slastičarna Selimova, obućarska radnja Pere Popovića, kuća Begičevića, kuća Zdene Grgića, Krvavčeva… Direkcija preduzeća “Put”, “Zdravljak”, ugostiteljska radnja s namjenom pružanja usluga željezarcima i rudarima. Baš taj “Zdravljak” bio je inicijator otvaranja jednog, za to doba modernog i urbanog objekta – „Ekspres restorana“.
Uz zgradu preko puta Zdravljaka, u obliku slova “L”, nalazila se robna kuća „Rad“ s pratećim sadržajima. Iza robne kuće bio je vozni park, ujedno i radionica namijenjena za održavanje vozila koja su snabdijevala robnu kuću. U podrumu je bio pakeraj za pakovanje brašna, povezan linijom s prodavnicom. U samoj stambenoj zgradi stanovali su zubar Geza, Pero Bakalar, dr. Nikolić, Livančić, koji je ujedno radio u pakeraju. U prizemlju zgrade bila je prodavnica igračaka, parfimerija u kojoj se mogao natočiti parfem, i mesnica Zmajevac.
Na prvom spratu, na samom sastavu s robnom kućom, bile su smještene prostorije KUD-a, gdje su muzičke sekcije vršile probe. Renoviranjem zgrade robne kuće dobio se moderan Ekspres restoran, a umjesto KUD-a otvara se DIT (Društvo inžinjera i tehničara), a poslije i ekonomista – DIT i E. Ulazilo se sa zadnje strane zgrade, a u sklopu DIT-a bila je i terasa Ekspres restorana, na kojoj su izvođene plesne večeri – igranke. Izvođači su bili zenički muzičari, amateri, koji su poslije radnog vremena svirali i pjevali za ono doba popularne šlagere. Sarajlić Šemsudin – Dudo bio je bubnjar koji je ovjekovječen u filmu Uzavreli grad. Da bi se ušlo u DIT, morao si biti član, morao si biti inžinjer, tehničar ili ekonomista i, naravno, imati urednu člansku kartu. U DIT-u su bile i česte izložbe slikara, organizovana bilijarska takmičenja, poetske večeri.
A Ekspres restoran je već bio posebna priča. Mogao si jesti i za željezarske, rudničke, Progresove bonove – bonove koji su se dobijali na ime toplog obroka, a koji su se mogli kupiti i ispod cijene, ali su ipak imali svoju stabilnu vrijednost u krajnjoj realizaciji. Velika sala, ulaz na pokretna vrata, i pravac linija. A na liniji veliki izbor jela i pića. Samoposluživanje uz asistenciju uposlenika, ljubaznog kuharskog osoblja, koje preporučuje današnji meni. Na kraju linije blagajnica obračunava i pita čime plaćamo. Uredni stolovi obećavali su fin i prijatan objed.
U podrumu, nekadašnjoj “brašnari”, smješten je riblji restoran. Baš pravi riblji restoran, sa svim poznatim specijalitetima od ribe. U Zenici je tada radilo nekoliko ribarnica, snabdjevenih kako morskom tako i riječnom ribom, što je pokazatelj da je i riblji restoran imao isti asortiman u ponudi. Prolaznici su mogli čuti intenzivan miris ribe koji je prodirao iz malih prozorčića i mamio ih da svrate i probaju riblje specijalitete.
Do Ekspres restorana, u prizemlju zgrade, nalazio se Mliječni restoran, što je Zenicu, uz sve navedeno, i tada činilo gradom, odnosno jednom urbanom sredinom. Na malom prostoru bilo je puno sadržaja, puno života, i to je bio Grad – kao što je i u Novoj Zenici, Stanici, Crkvicama, a ne samo u “čaršiji”.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
