Bila jednom jedna Željezara, jedan grad i neki građani u gradu Zenici. A to nije bio grad, barem formalno, a opet – jeste bio grad, barem što se stanovnika tiče.
Ali, kakav bi to bio grad a da nema disko-kluba, i to i ljetnog i zimskog. Burne šezdesete u svijetu, a manje kod nas, s obzirom na to da smo tada živjeli u nekom polusnu, prihvatajući sve ono lijepo što nam je dolazilo sa zapada, ali i sa istoka. I ono loše smo prihvatali, ali na jedan, samo nama Balkancima svojstven način, iskazujući ono loše kroz blagi revolt izražen slušanjem određene muzike, načinom odijevanja i izgledom. Šezdesete su ostavile itekakav trag u našim životima.
Liverpul, industrijski grad, Zenica, industrijski grad, i oba puni muzike i disko klubova. Liverpul – zapad, Moskva – istok, Zenica – ni tamo ni ovamo. U SSSR se išlo na školske ekskurzije, u Englesku na koncerte. Preko ekskurzija su se spajali istok i zapad. Farmerke, komandoska, nekoliko pari najlonki i eto džeparca da se lijepo provede vrijeme na ekskurziji. Svakako da je i gramofonska ploča imala dobru cijenu – ploča koja je kod nas već dobro “odslušana”, ona koja se već vrtila i u zimskom i u ljetnom disko-klubu u Zenici.
Zimski disko-klub bio je smješten u suterenu hotela Metalurg i zauzimao je prostor ispod ulaznog hola i restorana hotela. Ulazilo se sa bočne strane hotela, s obzirom na to da je bašta tada bila zatvorena, zatim pored Aperitiv bara, pa lijevo niz stepenice i – pravo u disko. Desno toalet, ispred sjedi “tetka”, kako smo zvali ženu koja je naplaćivala korištenje WC-a, i kod koje se mogla uplatiti i sedmična karta, naravno sa popustom. Lijevo je predvorje za ulazak u disko. Oveća sala, sa niskim stropom, po projektu namijenjena za noćni bar, što je s vremena na vrijeme i bila, jer je svojom konstrukcijom ispunjavala sve prohtjeve diska.
Desno od ulaza dugačak šank uvučen u dubinu, lijevo, naspram šanka lože poredane uzduž zida – lože koje su bile jedino mjesto za sjedenje. Pravo je disko-džokej, čovjek koji je “puštao” ploče. Tehnika je bila jednostavna: uz dva gramofona bilo je pojačalo ručne izrade, s malim ekvilajzerom i serijom zvučnika poredanih u “džepove” na plafonu, gdje su bile smještene i fluorescentne svjetiljke. Lajt šou iz kućne radinosti, sa crvenom, zelenom i plavom sijalicom, davao je poseban ugođaj atmosferi u disku. Crvena sijalica reagovala je na visoke, plava na srednje, a zelena na duboke tonove. Ipak, najvažnije je bilo umijeće disko-džokeja koji je pratio reakciju gostiju: da li puštati “sentiš” ili “šiz” – i to je vodilo uspješnosti dobre večeri.
Miroslav Vinduška Robi bio je disko-džokej koji je ostavio najveći trag u disku. Zeničanin iz ulice Moše Pijade, sa broja 16, bio je dobar poznavalac aktuelne rok muzike, poznavalac i vlasnik zavidne kolekcije LP ploča. Pored njega, u disko su donosili ploče i ostala raja iz Crkvica, Jalije, Blatuše, Tetova, Radakova, Pionirske… Tako su ostala upamćena imena iz toga vremena: Senad, Jasmin, Vele, Stanko, Švabo, Cvele, Džo, Džimi, Spaso, Lona, “Doktor”, Zela – ljudi koji su bili poklonici roka, ljudi koji su imali zavidne kolekcije rijetkih ploča, i koji su te kolekcije obnavljali s našeg i zapadnog tržišta.
Gosti diska bili su mladi ljudi, godišta četrdeset osmog pa do pedeset šestog. Srednjoškolci, pa i odrasli ljudi koji su radili u nekim od preduzeća u gradu. Znao je tu zalutati i poneki stariji gost iz Aperitiv bara ili pak iz restorana hotela, ali bi ubrzo odlazio uz mahanje glavom, kao ono: “šta me snađe”.
Mnoga poznanstva, mnoge ljubavi rodile su se u disku, zahvaljujući upravo dolasku raje iz različitih dijelova Zenice. Dolazilo se nekako u grupama, a i odlazilo se na isti način – osim ako bi se stvorilo neko novo poznanstvo, pa u paru do kuće, a onda nazad sam. Često se mogao vidjeti i mladić obučen u komandosku, duge kose, kako poslije diska ide preko mosta prema naselju Crkvice, a ispod ruke mu LP ploča – iz čega se dalo zaključiti da je te večeri pozajmio ploču Robiju, odnosno da je “nova muzika” stigla u Zenicu.
Nova ploča se nije čuvala samo za sebe, nego se jedva čekalo da se to podijeli sa rajom, bilo poznatom ili nepoznatom. Jedina podjela među rajom bila je: “voliš li rok muziku ili ne voliš”. A bilo je izbora, niko nikome nije smetao… Disko je radio do sedamdeset četvrte, kada se transformisao u noćni bar koji je radio cijelu noć. A ljetni disko bio je u bašti Doma kulture! (Slijedi nastavak).
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
