„Uzana”, zatim „Normalna”, „JDŽ”, „Zenica Nova”, putnička, pa onda teretna stanica, željezničarske barake, K-15… Sve su to pojmovi koji asociraju na jedno te isto – na željezničku stanicu Zenica.
Prostran trg ispred, a sa lijeve strane taxi-stajalište. Zgrada na sprat, osim ulaznog hola čiji je svod bio sve do pod krov. Na sredini ulaz u hol, a ujedno i izlaz. Velika dupla vrata, kako i priliči takvim građevinama. Godina gradnje nije bitna, koliko se sjećamo – 1960. godine ili 1991. godine, sasvim je svejedno. Uz stepenice pa na plato pred ulaz. Sa lijeve strane čistač cipela Ramadan, crnomanjast čovjek sa brkovima, nudi svoje usluge. Ulaz u sam hol predstavljao je pravi doživljaj, bilo da se putovalo, ispraćalo nekoga ili dočekivali gosti. Sa lijeve strane, odmah do staklene vanjske pregrade, bio je smješten automat za fotografisanje. Mala „kućica” sa platnenim zastorom na ulazu, određeno mjesto: „ubaciti 50 dinara”, natpis: „4 fotografije za pet minuta”.
A unutra mala stolica i uputstvo za fotografisanje. Sve gotovo za pet minuta – četiri fotografije uzduž, u nizu, crno-bijele, formata kao za ličnu kartu. Odmah do automata bio je smješten kiosk sa raznovrsnom robom: cigare, novine, igračke, pokloni… Iza kioska, na samom kraju hola, nalazila se garderoba, mjesto gdje se mogao ostaviti prtljag ako bi se duže čekalo na voz ili se htjelo malo prošetati, otići do restorana… Težina prtljaga i vrijeme čuvanja određivali su cijenu usluge.
Pravo od ulaza bili su smješteni šalteri za prodaju karata. Karte su bile od tvrdog papira koje je izbacivao uređaj na komandu šalterskog radnika, prilagođene kondukterskim kliještima kojima se u vozu ovjeravala karta bušenjem onoliko puta koliko je bilo kontrola. Karte su se mogle kupiti za brzi, putnički ili lokalni voz. Za brzi voz postojale su karte za prvi razred, drugi razred, kušet-kola i za kola za spavanje. Također se mogla kupiti i povratna karta koja je imala popust. Postojale su i K-15 karte koje su se kupovale kod odlazaka na godišnji odmor, a imale su posebne popuste. One su bile u obliku dvolistice formata A5 i popunjavale su se na samom šalteru. Izlaz na peron dijelio je blagajne od šaltera za informacije, koji je radio non-stop, i gdje su ljubazni službenici davali potrebne informacije.
Desno od informacija bila je čekaonica unutar koje su bile smještene drvene klupe, vrlo udobne. Tu je bila i službena prostorija dežurnog milicionera, najčešće Mlađe, koji je tu dežurao i bio na usluzi putnicima. Izlaz iz čekaonice vodio je pravo na peron stanice.
Desno od čekaonice bio je hodnik koji je vodio u stanični restoran koji je također radio non-stop i u kojem se moglo objedovati na prilično zavidnom nivou. Restoran je imao i šalter prema peronu, tako da su se mogla kupiti određena jela. Duž hodnika prema restoranu bio je postavljen veliki vozni red sa datumima važenja, jer se on periodično mijenjao, kao i sadašnje računanje vremena prilagođeno evropskom voznom redu.
Desno od ulaza u stanični hol bila je smještena vaga za mjerenje težine putnika – „tačna vaga”. Ubaci se metalni novčić, stane se na vagu i ona izbaci kartu sličnu voznoj, sa označenom kilažom. Na karti su bile tri cifre – veća za kg, manja za g, a u sredini prava težina označena strelicom.
Stanični razglas bio je priča za sebe: „Brzi voz iz Zagreba za Kardeljevo stiže na prvi peron… Brzi voz iz Ploča za Beograd kasni 30 minuta… Mole se putnici da…” Tišina bi zavladala u holu kad razglas „progovori”. Poseban eho koji se čuo u holu davao je sretan osjećaj i uzbuđenje pred putovanje. Bilo je i malo panike – kako ući u voz, smjestiti se u drugi razred, osim ako se nije kupila rezervacija za mjesto u kupeu. Tek kad spiker najavi dolazak voza – „stiže po voznom redu”, dežurni željezničar otvarao je izlazna vrata predvorja stanice i puštao putnike na peron.
Lijevo od perona, u staničnoj zgradi, bili su smješteni otpravnici vozova. Pri dolasku voza, u stavu mirno, sa bijelim rukavicama na rukama, crvenom šapkom na glavi i crvenom palicom, dežurni su dočekivali i ispraćali vozove.
Do njih su bili smješteni željezničari koji su sa čekićem na dugačkoj dršci udarali po točkovima vagona u cilju kontrole ispravnosti. Tu je bio i dežurni telegrafista sa svojim zadacima. Prilikom izlaska putnika iz voza, kroz izlazni hol prema taxi-stajalištu, putnici su bili obavezni pokazati kartu dežurnom službeniku na vratima. Niže od putničke stanice nalazila se teretna stanica, gdje se mogao poslati ili primiti paket koji se nije mogao unijeti u putnički voz.
Sve to, gledano u cjelini, činilo je harmonično i uređeno mjesto, gdje se vrlo precizno znalo ko šta radi i gdje je sve funkcionisalo bez greške – od spremačice do otpravnika vozova. Greške nije smjelo biti.
Može se slobodno reći da je država u kojoj željeznica funkcioniše kako treba i sama „država kako treba”… Putovalo se puno vozom, svi krajevi su bili povezani prugom, bilo je malo „presjedanja”. Ima li veće radosti nego kada voz uspori pred stanicom Ploče ili kada preko „Ferijale” idemo gledati finale omladinskog kupa u Beograd, ili ispraćamo prijatelja u vojsku?
Tužni rastanci, sretni sastanci – sve se to dešavalo na „Zeničkoj normalnoj” – Zenica Nova!
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
