Radio sam osamnaest godina u ŽZ, onoj Željezari sedamdesetih i osamdesetih godina. Bio sam među 24.000 hiljade uposlenika koliko je na svom vrhuncu, od milion tona željeza, Željezara proizvodila. Dobio sam stan i sat od Željezare, pa je red da nešto kažem u spomen na Dane provedene u njoj. Opredjelit ću se za one šaljive, radosne trenutke, ne trenutke kada se nešto slavilo, nego trenutke zbijanja šala ili događaja koji su se poslije dugo prepričavali. Nisam čitao knjigu, niti gledao predstavu ,,Moja fabrika” tako da je svaka sličnost slučajna.
Hotel Metalurg, ljetna bašta, skoro hiljadu gostiju. Prilazi tip, zaustavlja muziku i na mikrofon razgovjetno kaže da se taj i taj hitno javi, stala Aglomeracija, stala proizvodnja. Prozvani ustaje, djevojke ga gledaju, važan neki tip. Nakon sat vremena se vraća u baštu uz aplauz prisutnih, Aglomeracija proradila. I nakon par puta istih scena, bi provaljen da namjerno olabavi vijak na mjernom mjestu što prouzrokuje zastoj pogona. Nije više bilo intervencija takve vrsta.
Upisivalo se sponzorstvo za ZOI 84, neko platu, neko dvije, kako ko. Bravarska skupina nakon svog zbora preko svog predstavnika izjavi, Neka mi ćemo drugi put kad bude Olimpijada. Niko ništa ne upisa.
Kada se u tri sata kretalo prema izlazu na kapiju, svi su išli u jednom smjeru, neko vikne ,,šefe”, više od pola njih se okrene.
Mladi radnici su obavezno za mantil ili radnu bluzu pronosali prikačen rep od pucvale, pamučnih vlakana koji su bili namjenjeni za čišćenje bravarskih strojeva.
Kada je jedan bravar učio zanat, prvi dan je pitao majstora gdje su stolice u radionici. Ovaj mu je pokazao na radne stolove sa škripovima i turpijama pored i rekao mu da se trebao upisati za tehničara a ne za bravara. A kada ga je majstor upitao zašto se je upisao za bravara, učenik mu je rekao da je njegov komšija bravar i da ima Gramofon i ploča i da bi i on volio to imati.
Jedan mandat predsjednik Radničkog savjeta je bio portir. Živio je u obližnjem selu. I kako je bio poslušan prema upravi, na kraju mandata ga direktor pozva i upita ga koje bi radno mjesto volio. Ovaj kaže da bi volio da bude električar. Što baš električar? Pa u mom selu ima jedan električar pare velike zaradi razvodeći struju komšijama, pa bih i ja volio tako zarađivat.
Bravari bi imali običaja reći, došla mi sinoć na sijelo dva čovjeka i jedan električar, ili, da ste vi električari tako pametni ne bi vam žice bile u bojama.
Ali, električari im nisu ostajali dužni. Majstor bravar pošalje učenika po cijev, ovaj se vrati i kaže majstoru, ima cijevi samo nisu šuplje, ugledao željezne šipke. Ili, Eno izašao oglas za varioca, da vari grah u Savremenoj ishrani.
Kada stražar na kapiji uhvati nekoga da nešto iznosi iz Željezare, čulo se ono, nemoj Kadriću matere ti, kao biva da mu stražar oprosti. Ali već sljedeći list Metalurga je to objavljiva u rubrici, oni iznose. Bila je i rubrika, oni kasne. Eh ko izađe u tim rubrikama bio je na tapetu do sljedećeg broja, naj tiražnijeg tadašnjeg sedmičnjaka (50000 primjeraka).
Također je bila konkurencija između inženjera i radnika. Kada se išlo na sijelo sutradan se je pričalo kakva je meza bila. Ako je inženjerska to je onda kikiriki, grisini, smoki, a ako je meza Mađarska onda su to bili suhomesnati proizvodi i različite vrste sira, jer se tada često putovalo u šoping u Mađarsku.
U vrijeme izgradnje zadnje faze Željezare, bilo je dosta Amerikanaca i Rusa. Rusi su stanovali u zgradi gdje je sada redakcija Naše Riječi. I naravno na posao su išli pješice do kapije a onda autobusima do zgrade UN, kod Valjaonice lll, odnosno Čeličane ll. Ispred zgrade gdje su stanovali Amerikanci, dugačka zgrada preko puta Stacionara, bili su uredno poredani auti Ševroleti kojima su Amerikanci išli na posao.
Za izlete omladine željezo se sabiralo po Željezari. Još dadnu vagon i lokomotivu i za par sati od kapije do VP napuni se vagon željezom. Na vagu i poslije na blagajnu, dovoljno dinara da se ode par dana u Beograd na slet. Otkud željezo u Željezari?
Alkohol se unosio u bijelo ofarbanim flašama. Nosim mlijeko!
Po kancelarijama su bile postavljene velike uramljene fotografije sa motivima iz Željezare. Na jednoj je bila grupa radnika sa osmjehom na licu. Ispod slike je pisalo, Nasmijana mladost kolektiva, a svi sa slike su već bili u Australiji. Dignu kredit na ličnu kartu u Varteksu, obuku lijepo sebe i porodicu, i pravac Australija, preko noći ih nema.
Mladi radnik je redovno kupovao Večernje novine i Sportske novosti. Stariji ga je kritikovao i cijenu novina pretvarao u cijenu cigli i crijepova. Dolazilo se do sume, svaki dan dvoje novine dvije cigle ili jedan crijep, i kuća za čas da se napravi.
Posebna je priča za jagmu okrajka od hljeba na liniji u restoranu. Kombinacija graha i dva okrajka je bila idealna, pa se često moglo čuti , ostavi, to je moj okrajak. Ili uranjanje hurmašice u grah ili neko drugo varivo. Hurmašica je znala izronit baš na blagajni.
Kada se vršila inventura alata kod radnika, svi su sve imali. Jedni drugim su pred komisijom dodavali nedostajući alat. Pa je bilo kao u vojsci, sve na broju a manjak u biti ogroman.
Izabereš hotel na moru za ljetovanje. Kad ono kad se raspremiš i odeš na ručak, pola restorana iz tvog pogona, osjećaš se kao na izletu u Babinoj rijeci.
Redovne rekreacije tokom čitave godine zdravih radnika upotpunjavale su radnički život. Negodovanje prvog dana , šta si mi stavio u plitki tanjir malo ovog malo onog, daj mi duboki tanjir pun, da se najedem. Neki su nakon par dana već išli nazad kući. Potroše džeparac i, odoh ja na njivu raditi, a ti me piši da sam na rekreaciji. Tako i bude.
Namjerno puštanje konopca suprotnoj ekipi bila je redovna pojava ne Partizanskom višeboju na Bistričaku. Na komandu ,,sad”, puštao se zategnuti konopac što je izazivalo padanje svih petorice na suprotnoj strani i oduševljenje publike. ,,Diskvalifikacija!”, vikali su suci.
Kros na kružnoj stazi, zagrijavanje, podbadanje protivnika. Ovaj što krene zadnji, sa starta, namjerno, čim se zamakne za prvu krivinu skrene u potok pa preko potoka na suprotnu stranu. Kad vidi da se krosisti približavaju, izleti iz potoka i onih zadnji sto metara do cilja, onako umoran a i radostan proleti kroz cilj uz aplauz prisutnih.
Još je toga napretek, ali ovo su bili trenuci koji su činili da se rado ide na posao.
Inženjerima DITi-e, radnicima Livnica, Kasina, Gurman, Konjušnica, Kuglana. Hajdemo na po jednu, pa se ostane. Uhvate žrtvu da im plati piće kada je visok datum kao npr. Možeš li glavom mrdati lijevo desno i vikati tik-tak pola sata, za opkladu za piće. Krene on, a oni mu odu po ženu, kažu muž ti poludio. Žena dođe taman pri kraju, on viče tik-tak i mrda glavom. Žena kukanjem prekine tu njegovu radnju, i normalno, opkladu gubi.
Ovakvi momenti se pamte, a ostalo je sigurno mnogo ovakvih sjećanja….
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
