Sa desne strane – moderne jednospratnice. Sa lijeve strane – tragovi vremena još iz austrougarskih dana. Ali, da biste sve to vidjeli, treba prvo proći kraj kuće porodice Škaro, pa se uputiti prema Željezari. Nije teško – vodilja su mnogobrojni dimnjaci koji se dižu u nebo i jasno pokazuju da je tamo teška industrija, crna metalurgija, čiji su proizvodi ugrađeni u zgrade sa desne strane.
Te zgrade projektovao je arhitekta Juraj Neidhardt, sa jasnom namjerom: da svojim stanarima obezbijedi humano stanovanje, sa dvorištima punim zelenila i komforom kakav se tada mogao samo poželjeti.
A lijeva strana? Prvo Petrin Gaj, nazvan po mještanki iz jedne obližnje barake – barake koja je bila identična bezbrojnim drugim u tom kraju. U tim barakama živjele su radničke porodice, osim jedne, u kojoj je bio smješten Zenički aero-klub. A dalje niz ulicu – kultna Kuglana i Hotel Kasina.
Kada smo kao djeca prvi put krenuli na zanat, s prvom zarađenom platom, sva ta mjesta su nas mamila – nekom posebnom magijom i mistikom. Prvo bismo stajali na ogradi ili na trotoaru pored bašte hotela, samo da bismo slušali muziku i posmatrali zanesene plesače, uvijek lijepo obučene kao za neku svečanost. A godinu-dvije kasnije, postali bismo i mi pravi gosti – bilo u bašti, bilo u sali Hotela Kasina.
Hotel Kasina izgrađen je 1938. godine, u doba nagle ekspanzije Željezare, kada je Zenica postala središte crne metalurgije u regionu. Hotel je bio moderan za to vrijeme – sa prostranom baštom punom zelenila, terasom koja je služila kao plesni podijum, aperitiv barom, kafanom, restoranom i velikom salom sa binom za sve vrste priredbi i proslava.
Vremenom, hotel je promijenio namjenu. Sobe su postale kancelarije administracije Željezare – Tvorničkog komiteta, Sindikata, Predsjedništva omladine. U prizemlju su utočište pronašla kulturno-umjetnička društva, Željezarin folklor, pleh muzika, hor, pa čak i klub liječenih alkoholičara.
Restoran je formalno bio interni – jer su se u njemu mogli trošiti Željezarini bonovi za topli obrok – ali zapravo, bio je gradski. Mnogi su muzičari prošli kroz Kasinu, a na onom okruglom betonskom podijumu ispod krošnji drveća plesali su brojni Zeničani, prije nego što je uopšte i postojao Hotel Metalurg.
Kasina je ugostila i najviše državnike – Tito, Nehru, Naser – jer Zenica je imala šta pokazati. Njihova mjesta bila su uz staklena vrata, odakle su mogli posmatrati veliku salu hotela.
Na vrhu zgrade, svoj prvi slikarski atelje imao je slikar Tomislav Perazić. A velika sala je bila gotovo svakodnevno puna: drugarske večeri, susreti metalurga, proslave, priredbe, igranke omladinskih VIS-ova…
Kasina je preživjela i Drugi svjetski rat, i ostala vjerna svojoj namjeni. U novije vrijeme, tu je bila popularna diskoteka Metropolis, kasnije restoran Tapas, a danas?
Danas je tu moderna, renovirana Kasina. Promijenila je vlasnika, promijenila je namjenu, ali konture stare Kasine su ostale. Ostale su i uspomene svih nas koji smo u toj sali ili u bašti pod drvećem proveli najljepše trenutke mladosti. I ostao je onaj poseban osjećaj pod nogama – osjećaj tucanika pod stolovima u bašti Hotela Kasina.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
