Zeničke priče: Stari zenički “Bircuzi”- Najstariji zanat na svijetu? E pa, i bircuzi su najstariji ugostiteljski objekti na svijetu. Bircuz, birtija, lokal, kafana, gostionica, gostiona, bife… u novije vrijeme kafić, stari su koliko i najstariji zanat na svijetu.
U njima su se okupljali gospoda, nadničari, zanatlije, besposličari, boemi, umjetnici svake vrste, obližnje komšije, seljaci koji su upravo prodali robu na pijaci, igrači domina, kartaroši, ljudi željni ljubavi barem na trenutak, pa makar je i platili krvavo zarađenim novcem, gradska ološ, navijači lokalnog kluba, prevaranti, menadžeri, svakako i policijski službenici zbog različitosti informacija, kao i putnici namjernici, slučajno zalutavši tu — da li čekajući večernji voz ili bježeći od porodičnih problema.
Tu, na tom mjestu, u svako doba se mogao naći sugovornik, utješitelj, savjetnik, pa i advokat ako zatreba. Mogao se na tom mjestu pronaći i posao, uhvatiti vezu za doktora, upisati dijete u školu preko veze, pozajmiti novac, prodati nešto…
I to sve bez provizije, bez kamate, stičući nova prijateljstva, a vjerujući u stara — ona prijateljstva stalnih posjetilaca bircuza. Svaki novi gost bio je rado primljen u društvo, saslušan pažljivo uz savjet: „Ih, sve sam ja to davno prošao, preboljet će se to, vrijeme će izliječiti rane, i evo me slobodan u mom bircuzu, niko mi ne zvoca što sam se kasno vratio kući, što sam pare potrošio.”
A u bircuz ući — to je posebna priča. Bitno je imati samo za „ulaznicu”, novac za prvo piće, ostalo će doći samo po sebi. Eto, naići će neki stari školski drug, stari profesor, neka drugarica, neki putnik namjernik koji će reći: „Konobar, daj ovdje piće od zida do zida”, to jest cijeloj kafani, a u kafani dva ili tri gosta — ali ona stalna.
Svi gradovi u ovoj našoj Bosni imali su svoje bircuze, još od vremena Turaka, pa onda Austro-Ugarske, a evo ih i danas — prkose tradiciji, prkose vremenu koje bi da ih nema. Ali karirane stoljnjake na četvrtastim stolovima i drvene stolice ne može izbrisati ni moderan dizajn sa svojim blještećim LED šankovima, ni kojekakvi „lajt” efekti koji malo-malo pa se pokvare — da li zbog muzike na koju reaguju ili zbog samih gostiju modernizovanih bircuza, danas naziva kafić.
Tradiciju je teško očuvati — očuvati tako da ona traje, da se ne smjesti u neke knjige ili muzeje, u arhive koje se s vremena na vrijeme otvore za posjetioce sa unaprijed napisanim govorom prezentatora, a uz naćuljeno uho posjetitelja. Posjetitelj će doći i proći i brzo zaboraviti viđeno, ali gost bircuza će pomno analizirati prethodno veče u bircuzu, čekajući sutradan da se ponovo priključi svome društvu.
I Zenica, kao općina, kao srez, kao Brod, imala je i ima svoje bircuze, odnosno birtije.
Nekada su to držali samo privatnici, što je ostavština Austro-Ugarske, a poslije, uvidjevši profit od toga, birtije su držala i trgovačka i ugostiteljska preduzeća.
Godine šezdesete, sedamdesete… a evo i nekih zeničkih birtija iz tog vremena.
Snek bar, Moka, Minjon, Kod Franca, Gostiona Tešić, Gostiona Jovanović, Bartula, Plehara, Grill, Putnik, Semafor, Zdravljak na kapiji 2, ŽZ, Livnica, Birtija na ulazu u Blatušu, Galeb… svakako Lipa… i sličnog sadržaja danas: birtija kod Ibre (stari muzej), kod Gente (kod zgrade Higijene), Mido (na Carini) i još možda poneka na periferiji grada.
Još za vrijeme Stare Jugoslavije, na Carini se nalazila kafana Jovanović. Skučen prostor nadoknađivao se s nekoliko stolova smještenih ispred kafane. Sam ulaz u čaršiju obezbjeđivao je priličan broj gostiju. Gosti su bili, pored građana, i seljani koji su dolazili poslom u grad. Točila se i domaća rakija — proizvod porodice Jovanović, koja je imala popriličnu imovinu u nekretninama, uglavnom u gradskom jezgru.
Kafana–gostiona Tešić nalazila se na ulazu u Srpsku mahalu. Prizemna kuća s čardakom u jednom dijelu smještenom kafanom bila je na pravom mjestu. Sa prednje strane kafane — glavna cesta koja je povezivala Zenicu s Travnikom, a sa zadnje strane ugodna bašta s hladnjakom od loze grožđa.
I danas postoji trag — ispod otpale fasade vidi se natpis „gostionica”.
„Kod Franca”, birtija smještena u prizemnoj dugačkoj kući, ili više kuća povezanih u niz — kuća s više vlasnika. Nalazila se na samom spajanju puteva prema naselju Tetovo, kod rudarskog hotela. Uz nju je bila smještena i hemijska čistiona.
Mala birtija s par stolova unutar nje i par stolova vani, na samom trotoaru. Bez obzira na broj mjesta, u birtiji je bila angažovana živa muzika s obaveznom pjevačicom. Tada je bio običaj da muzičari dođu iz Srbije i da ostanu u Bosni duži period, mijenjajući se po kafanama s drugim muzičarima. Gosti su bili uglavnom akšamlije, koji su nakon napornog rada — obično zanatskog — presvlačili se u odijela i tu trošili dio zarade. Oko kafane su se motala djeca iz susjedstva, ne bi li „poslušala” goste da im kupe cigare i tako zarade sebi džeparac. Poslije će gazda te kafane otvoriti kafanu Ada na ušću Lašve u Bosnu.
Jedna od starijih kafana je i kafana Bartula, preko puta stare Tehničke škole. Prostrana kafana s drvenim podom, malim prozorima i već spomenutim kariranim stoljnjacima, odisala je intimnošću i mirom, svježinom u ljetnim danima, a toplinom u dugim zimskim noćima. Prijepodnevni gosti kafane bili su obližnji zanatlije koji su dolazili tu na pauzu da popiju kafu, a počesto su se tu sklapali i dogovarali poslovi oko zanatskih usluga.
Nadomak „Bartule”, odmah preko rampe, naspram Lutve vulkanizera — kultna kafana, pravi bircuz Plehara.
Konobarica s urednom trajnom frizurom, šlajerom u kosi, bijelom košuljom, crvenim prslukom i crvenom suknjom, s borosanama na nogama, davala je ozbiljnost toj kafani. Tako obučene konobarice mogle su se vidjeti i u ostalim birtijama širom grada. Držalo se do propisa, jer sanitarni inspektori su tada trenirali strogoću. Konobarice, a i konobari u to vrijeme, morali su imati zanat konobara, a ako ništa — morali su polagati stručni ispit koji se sastojao od teoretskog i praktičnog dijela. Obično se na polaganje išlo u Mostar ili u neko drugo mjesto gdje je postojala ugostiteljska škola.
Konobari su imali crna odijela sa svilenom šal-kragnom, obaveznom bijelom košuljom, leptir-mašnom i, što je naročito padalo u oči, salvetom preko ruke, uz budno oko prema gostima, pazeći da ih brzo usluže. Konobar ili konobarica nisu puno komunicirali s gostima kada su na smjeni — njihovo mjesto bilo je na usluživanju gosta ili za šankom, gdje su, ako ništa, vrijedno polirali čaše.
Vratimo se Plehari i njenom ambijentu.
Mali šank, a na stalaži iza šanka — kuhano jaje, sardina i Zdenka sir; neka se nađe za mezu ako se kojem gostu prohtije. Na stalaži uredno poredane čaše od pola deca, dec i dva deca, sa crticom koja je označavala mjeru — 0,5 dl, 1 dl i 2 dl. Znao je konobar donijeti i „dupli” konjak gostu, a na primjedbu gosta da nije naručio dupli, konobar je odmah praznio polovinu sadržaja — ali u svoje grlo — ostalo vraćajući gostu uz opasku: „Lako ćemo to riješiti.” Naravno, to se dešavalo sa stalnim gostima s kojima je osoblje kafane imalo prisan odnos.
Znao se tu prodati i komšijin ugalj koji mu je tek istovaren pred kapiju, uz obrazloženje da su mu greškom istovarili ugalj pred komšijinu kapiju, a da mu nema ko prenijeti u avliju. Ali, sve se završavalo naručivanjem pića, vlasnici uglja su se mijenjali, a ugalj je za to vrijeme već bio u šupi pravog vlasnika.
Još mnoge zgode i nezgode su se tu dešavale, a bilo je i gostiju koji su sami išli u SUP da prenoće kada bi Tito ili neko od tada visokih funkcionera posjećivao Zenicu. Nisu to bili neprijatelji države, nego oni koji, kada popiju koju više, ispričaju i što se ne bi trebalo ispričati — a kafana, kao kafana, imala je svoje doušnike.
Sada je na tom mjestu buregdžinica.
Niže niz Carinu, u zgradi Higijene, nalazio se UPI-jev Grill. Sa ulaza — veliki šank gdje se posluživalo piće, a iza — prostorija/restoran s piletinom iz grila. U početku se dosta dobro prodavala piletina, ali vremenom obje prostorije služile su samo za posluživanje pića.
Gosti Grilla bili su iz obližnjih ustanova, SUP-a i Opštine, a u večernjim satima gosti koji su voljeli kapljicu više. Ti gosti obično su komunicirali između sebe, bez glasne muzike sa radio-aparata, koji bi se pojačao jedino kad su na programu vijesti.
Na drugom dijelu grada, uz samu Željezaru, nekoliko birtija koje su ostavile traga u sjećanju Zeničana, a i Željezaraca, u njihovim novčanicima kada se isplaćivao predujam pred prvi u mjesecu ili plata sedamnaestog. Sedamnaesti je datum koji bi se možda trebao obilježavati kao i neki drugi praznik, jer zaista i bio je tada praznik — ali dvanaest puta u godini dana. Bio je praznik i za osoblje birtije Konjušnica na kapiji I, Zdravljaka na kapiji II i Livnice na kapiji I Željezare Zenica.
Konjušnica — naziv ostao još kada je tu bio Vatrogasni dom — bila je posjećena kafana, kako od strane željezaraca tako i od strane rudara iz obližnje rudarske kolonije.
Zdravljak na kapiji II bio je smješten uz nekadašnji mlin i blizu Rame Gurmana — restorana. Mala prostorija, ali prometna. Moglo se popiti piće i za željezarske bonove, a i na „teku”. Sada ga je prekrila Gradska magistrala.
Kafana Livnica — neobična građevina, vjerovatno stara koliko i Željezara — sa ravnim krovom, čiji su se tragovi prokišnjavanja mogli vidjeti na plafonu unutar prostorije i koji su izbijali na površinu miješajući se s nikotinom pušača. Uvijek puna dima, a i puna gostiju — radnika Željezare. Livnica ima i kuhinju, a na stolu je najčešće suho meso i travnički sir.
Prvi, sedamnaesti, a između — ima i kasa uzajamne pomoći, ima i honorara Dreger čete, ima „fuša”, jer majstori su to, i to kakvi.
„Putnik”, kafana prema stanici — tipična kafana s restoranskom uslugom i uslugom pića i napitaka. Pored stalnih gostiju, tu su i putnici čiji voz kasni, ili se propustio jedan voz pa se čeka drugi. Bilo kako bilo — prometna kafana s brzom uslugom i mjesto gdje su se mogle čuti različite vijesti, jer gosti su bili iz različitih krajeva, različitih zanimanja i različitih pogleda na svijet.
Prema naselju Blatuša, odmah iza pružnog prelaza — jer tada nije bilo podvožnjaka — sa desne strane, na samoj obali rijeke Bosne, nalazila se birtija koja je imala i ulogu Mjesne zajednice, gdje su se s vremena na vrijeme održavali skupovi stanovnika naselja Blatuša. Sam objekat kafane bio je star koliko i obližnje željezničarske kolonije, sivo obojene, sa oronulom fasadom i blatnjavim prilazima. Prava birtija, s gostima uglavnom iz naselja i ponekim gostom — navijačem Čelika — kada se Čelik išao bodriti na stari stadion u Blatuši.
Na kraju naselja Blatuša, u stambenoj zgradi — kafana Galeb. Kafana puna dogodovština, ali malo onih modernijih, što bi se reklo… pa Lusi, montažna kafana na izlazu iz Blatuše…
Izgradnjom naselja — nove zgrade, a i nove birtije.
U samom centru — kafana Semafor. Kako bi se drugačije i zvala, kada su se u blizini nalazili semafori, a i cestovni promet bio je na sve četiri strane. Pravo raskršće. Pogled iz kafane Semafor na semafore, na robnu kuću, na Talića brdo. Neposredna blizina kina, gusto naseljeno mjesto — idealno mjesto za birtiju. Gužva pred kino-predstavu, traži se piće na brzinu. Ambijent isti ili sličan kao i u ostalim birtijama. Pult uz izlog sa barskim stolicama pored, par stolova unutar, toalet u suterenu.
„Znaš li što se ovi soliteri zovu Kineski zid? E, ne znaš! Zato što su građeni iza kina!” — sam odgovara gost kafane, uz gromoglasan smijeh prisutnih gostiju. Kafana puna duha, uostalom kao i sve kafane iz tog doba.
Naselje Odmut, najveće nekadašnje gradsko naselje, izgradnjom četiri solitera dobija i dvije kafane — Snek bar i kafanu Moka.
Snek bar je smješten u prvom soliteru, odmah kod Drvenog mosta. Malo modernijeg izgleda — otud, vjerovatno, i prefiks „bar” — a možda i zbog dugačkog šanka sa barskim stolicama poredanih uz njega, koji je podsjećao na nekadašnje noćne barove. Gosti bara su mahom stanovnici Odmuta i obližnjih naselja Sejmen i Jalija, koji u to doba nisu imali nijedan ugostiteljski objekat (tek poslije — Picerija Lincner).
U trećem soliteru — birtija Moka. Mala prostorija, ali dovoljna da primi velik broj gostiju. Gosti su iz obližnjeg naselja Krč, kojima je to i najbliža kafana, kao i gosti — stanovnici solitera. Igra se tu i par-nepar, frtaju se metalni novčići i kojekakve igre i igrice, da bi se ubilo vrijeme koga ima napretek.
U naselju Crkvice — kafana Minjon. Raja iz Crkvica, pretežno penzioneri — na stolu domine…
A danas? Teško s istim ambijentom ili gostima istog ili sličnog mentaliteta. Možda kafana iza starog muzeja — „Kod Ibre”, ili možda „Kod Gente”, ili „Kod Mide”, možda???
Piše: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
