Šta je zanat: Zanat je industrija, lukavstvo, umjetnost, vještina, kunst, obrt. A zanat je i to kako ćeš ući u poštu, pozdraviti na ulici, ponašati se u restoranu… Zato je zanat bio isključivo vezan za čaršiju, za središte grada. U početku postaneš i proizvođač i skladištar proizvoda i trgovac, što je pretpostavljalo i radionicu, i magazu, i dućan. Po tragovima u Zeničkoj čaršiji moguće je prepoznati takvu građevinu (Hadžimazića kuća), a prije 40 i više godina takvih građevina u Zenici je bilo na pretek. Zanat se učio 1000 dana, gotovo kao i danas, a 1001. dan šegrt je polagao ispit i postajao kalfa ili majstor na posebnim cehovskim priredbama.
Najstarije zabilježene zeničke zanatlije iz tursko-osmanlijskog vremena su: Bećir Zukić, Ibrahimaga Silajdžija, Salih Spahija-Graho, Osman Bajram, Mula Omer, Šejh Avdija… A zanati iz tog doba, kako su zabilježili istoričari, bili su: abadžiluk, kazazi, sarači, bazrdžani, terzije, tarakčije, berberi, tabaci, potkivači, sedlari, mlinari, kovači, kliničari, bravari, naičadžije, kotlari, kajadžije, zlatari, kožari, čizmari, kazazi-terzije, cipelari, krojači… Bilo je još mnogih zanata koji su stigli u Zenicu s dolaskom tursko-osmanlijske vlasti, kao i krajem XIX vijeka, kada se mijenja i sama struktura zanatstva, uz sve ostale promjene u društvu. Tako se razvijaju i sljedeći zanati: kujundžijski, sahačijski, kalajdžijski, kantardžijski, kaldrmdžijski, buzadžijski, tutundžijski, mumdžijski, samardžijski, turegdžijski, a od građevinskih javljaju se čerahore – zanatlije za mostove i građevine, duvardžije, dundžeri…
Sve ovo prethodno zabilježila je istorija, a ono čega će se sigurno mnogi sjetiti bili su zanatlije s kojima smo dijelili ono vrijeme koje ćemo i mi na neki način zabilježiti, probuditi u našim sjećanjima i odvesti nas barem nakratko u zeničke mahale, u zeničke radionice: naručiti drvenu stolicu, fotografisati se, sašiti hlače, ošišati se, popraviti radio-aparat, kupiti ciglicu, vruće kifle, solunar za peć, udariti špic-plehove na cipele-šimike, presvući dugmad, otići po soda-vodu…
Prva sjećanja vezana su za zanatlije oko drvenog mosta. Ćepenci ispred pekare, kojima se donosilo brašno namijenjeno zamjeni za hljeb kod Ramić Mustafe, zatim pekara odmah na ulazu u naselje Odmut. U komšiluku je bio i Bekrija pekar, do Azizove trafike. Azizovo invalidsko vozilo, poput fiće a nije fićo, izazivalo je pažnju na ulicama Zenice. Do njih limar Zulfo Hodžić, jedini limar u toj mahali. Preko ceste brico Frndić Sulejman, strog brico koji je mašinicom za šišanje „štimao“ glavu na stranu koja mu odgovara. Radnja prepoznatljiva, odmah na ulazu, kraj vrata – kaiš za oštrenje britve za brijanje. Poseban ritual bio je kad se široki kožni kaiš zategne jednom rukom bricinom, dok druga ruka pravilnim pokretima vuče britvu po kaišu, oštreći je.
U istom redu bila je i stolarija Ekinović Muhameda. Nema tog učenika iz OŠ „Sead Škrgo“ koji barem jedanput nije kupio šperploču za nastavu OTO kod stolara Muhameda. U Haminoj kući, u istom kvartu, bio je i brico Grahić Hazim. Mesari Zelo i Halilović snabdijevali su taj kraj svježim mesom. A u mahali, na Odmutu, kovači Haskić i Alija Skopljak vrijedno su proizvodili kovačke rukotvorine koje su zatim prodavali po pijacama. Alija je imao i kovačnicu blizu Bahtijine kuće u čaršiji. Odmah iza škole radionicu je imao automehaničar Šišić, a do njega i autolimar Suljić. Na obali, uz drveni most, bila je slastičarna slastičara Arslani Almasa. Slastičar Husagić Mustafa imao je radnju naspram glavnog ulaza u školu, na mjestu „Rome“. Led u slami, sladoled u ledu, pa običnom kašikom – sladoled u kornet. Krojači Harald i Gaja, u početku amateri, a kasnije pravi profesionalci, svojim modernim kreacijama unijeli su novi modni trend u Zenicu.
Otprilike na mjestu Londže 2, u sokaku, prolazeći kraj Komšine kuće, bila je stolarija Alije Ćatovića, a nasuprot njoj, u Ekinovića putu, radila je frizerka Mulaima Ekinović. Idući prema čaršiji, nasuprot Begagića puta radio je brico Šehović. Omanja radnja bez stambenog prostora, s dvije prostorije.
Izgradnjom zgrade Pošte 6 pomenuta radnja promijenila je lokaciju te je bila smještena u Vojvodića putu. Zanatskih radnji nije više bilo sve do Šestića hana. Sulejman obućar, pa Zejnirović Dževad, sarač, a poslije i njegov nasljednik Ibro tašnar. Uz Talića brdo automehaničarske poslove obavljao je Dino Begagić. Iza konjske česme nalazile su se tri bravarsko-limarske radnje, vlasnika braće Muhameda, Ahmeda i Enesa Kaknje, a tu je jedno vrijeme bila i radnja radiomehaničara Jarčević Željka.
Nasuprot radnji Kaknja, puškar Akif Pojskić imao je svoju radnju koja se preselila s Bilinog polja, a iza te kuće Ragib kazandžija kovao je svoje bakrene kazane. U tom dijelu čaršije bili su i urari Šestić i Tabaković. Murat Jašarević, fotograf, slikao je zeničku ljepoticu Muberu Lokmić u radnji u staroj čaršiji. Stolarija Ibre Aličehića bila je prislonjena uz staro „Unutrašnje“. Ciglice i svilene bombone mogle su se kupiti kod slastičara Ćamila, čovjeka koji je sa svojim fesom na glavi bio upečatljiva ličnost u čaršiji. Do njega je Tončo cvjećar, u početku pravi umjetnik za gipsane figure, a kasnije i poznati cvjećar. Obućar Babahmetović, čija je radnja bila smještena do „Opatije“, ne samo da je popravljao obuću, nego je i pravio cipele koje su tada bile u modi kod nas i u svijetu: brukserice, šimike, bakandže, opančiće, mokasinke – obuća toga vremena.
Hazim Alić, krojač, u zanatskom centru, sa svojim hlačama na trapez i širokim pasom, ostavio je traga u našim sjećanjima. Pokretna Đurina radnja za popravku kišobrana i oštrenje noževa, smještena kod ulaza u poresku, davala je Zenici obilježje čaršije. Nadomak Đure bio je kazandžija Luka Ivičić. Idući prema Kamenitom mostu, na Kanarama, radio je bravar Štaljo Mensur. Njegov hit bile su kuke na automobilima za prikolice. Uz čaršiju su se dalje redale zanatlije: modistkinja Salčinović, urar Gladan, Teskeredžić, fotograf Kratina, Meho vulkanizer, i svakako frizerski salon u kojem je nekada radio poznati frizer Hilmija Zadić. Kalember i Mešak bili su radiomehaničari, Pilo i Fadila staklari – tako da praktično nije bilo zanatlije koji je nedostajao u Zenici. A preko rampe, na Carini, Lutvo vulkanizer. Malo dalje od Fejzića – Salko stolar, koji je proizvodio namještaj.
U Masarikovoj ulici bio je krojač Šetland, frizerski saloni Ibre i Paše Ćosić, a odatle se broj radnji naglo smanjivao. Oko željezničke stanice bile su radnje urara Kike, obućara Žerića i nekoliko servisa za kućanske aparate. Uz Željezaru radio je Kljam slastičar, a kod crkve sodar Jakov.
Ovo je samo dio zeničkih zanatlija, i što je posebno interesantno – svi su imali posla. Djeca su izučavala zanate, išla u školu na Potoku, školu čije postojanje datira još od kraja tridesetih godina prošlog vijeka… Jednom riječju – Zenica je bila Grad.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
