Kada god hoću da napišem Zeničku priču, uvijek me nešto opominje da napišem priču o restoranu VP Željezare Zenica. Vjerovatno je to zbog dugogodišnjeg rada u pogonu kraj Visokih peći, a i sam svakodnevni odlazak u taj restoran. Tačno u devet sati, na zvučnicima koji su se nalazili u radionicama i kancelarijama, začuo bi se glas spikerice Hurme Peše — glas koji nas obavještava o aktuelnostima u Željezari, što je ujedno bio i znak da je vrijeme za doručak.
Naime, Željezara je imala svoju lokalnu radio-stanicu, onu s razglasom, a ne sa talasnom dužinom. Radne papuče su se brzo zamjenjivale cipelama i — pravac restoran. Restorani su obično bili po većim pogonima i tako su ih radnici i nazivali: restoran Kovačnice, Mehaničke, Elektroremontnih, Čeličane… Moj pogon je pripadao restoranu VP, kao što su tu pripadali i radnici Aglomeracije, Hemijske zgrade VP, Dreger čete, Pumpne stanice…
Ipak, najveći u Željezari bio je restoran VP. Smješten uz jezero iz kojeg se pumpala voda za rashlađivanje VP, i ponovo kaskadama vraćala u jezero, koje je manjak vode nadoknađivalo iz brane na Kanalu. Put od pogona prema restoranu vodio je preko raskršća, kraj Dreger čete, parka ispred zgrade Dreger čete, kraj ambulante, u samu prizemnu zgradu restorana. Lijevo, sa bočne strane zgrade, bio je prozor kroz koji se trebovao zaštitni napitak i kisela voda — prozor koji je služio i da se „preko veze“ dobiju tek ispečeni bureci.
Burekdžija, dvometraš, pravio je najbolje bureke u Zenici, pa su upravo zbog toga bili i traženi „preko veze“. Zaštitni napitak su mogli trebovati samo radnici iz proizvodnje, ali i druge zanatlije su se snalazile za blok za trebovanje. Radionice su bile zastupljene s različitim zanatima, od urarskog pa sve do tokarskog. A uvijek je nekome sa VP trebala neka usluga.
Ulaz u restoran bio je s prolazom u jednom smjeru, jer se izlazilo na kraju restorana. Uslužna linija s velikom ponudom, u zavisnosti od toga za koji se bon kupuje, nudila je i topli obrok. U redu za liniju s ponudom mogli su se vidjeti radnici u različitoj HTZ opremi. Ako je bio diolenski mantil — to je bio službenik s bonom koji je manje vrijedio. Radnik u mantilu od kepera, radnik u radnom odijelu sa šljemom na glavi, radnik s azbestnim odijelom i šeširom, cipelama s drvenim đonom — eh, to su bili visokopećari sa proboja VP, odnosno radnici na platformi VP.
Interesantno je bilo stajanje u redu: redale su se doskočice radnika, posmatrali su se gosti koji su već sjedili i jeli obrok, ljudi koji su nekim poslom došli u okolne pogone i onako, u civilu, došli na doručak u restoran VP. Cijeli zid restorana, suprotno od linije, bio je u staklu i gledao je prema jezeru — ambijent kakav se poželjeti može. Posebno je bilo interesantno posmatrati kada u restoran navrati, a navraćao je često, čuveni Nezir iz Gračanice.
Njegov način konzumiranja jela bio je za nas u redu prava zabava, a Neziru nije nedostajalo hrane na stolu.
Glavno jelo i na kraju linije — oblatna, sve za radnički bon. Porcija graha i dva okrajka hljeba bili su na meniju mnogih radnika iz okolnih pogona.
Ponekad bi u restoran znala navratiti i poneka službenica, hemičarka, instrumentarka, što je izazivalo pažnju kod radnika, jer one su obično uzimale suhi obrok ranije nego što se Hurmin glas čuje i doručkovale su na svom radnom mjestu.
Hrana se dovozila iz centralne kuhinje „Savremene ishrane“, a sredinom osamdesetih restoran se renovira i u njega se smješta moderna kuhinja za spremanje hrane, roštilj… sve osim slastičarne. Kolač uz topli obrok bio je iz Agrokomerca — 24.000 kolača dnevno je trošila Željezara njihovih proizvoda. Mi smo ih zvali „udav“ kolači, jer su zaista bili takvi, pa stoga i nisu mogli zamijeniti oblatnu.
U sklopu restorana bio je šalter za suhu hranu — na vagu sudžuka, sir, salama… U restoranu se moglo, osim za bonove, kupiti sve izloženo, ali ipak bon je bio na cijeni; mogao se potrošiti na Bistričaku, u Expres restoranu, restoranu GP Bosne na Kanalu kod Jele — što je posebna priča, jer krajem devedesetih te iste bonove davali su kao otpremninu radnicima koji su napuštali Željezaru.
Stolice u restoranu zamijenili su stolovi s pokretnim sjedalima, što je olakšavalo radnicama održavanje sale samog restorana.
Bilo kako bilo, radnicima koji su radili na VP i okolo svakako će ostati u uspomeni Restoran Visoke Peći!
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
