Ovakvih priča ima na hiljade, o svakom radniku Željezare moglo bi se napisati njegovo putešestvije od pripravnika pa do penzije, ali ovoga puta ćemo izabrati jednog od njih, jednog po nadimku „Mladić“!
Završi Mladić osnovnu školu i nađe se na prekretnici. Brat Mladićev upisao je studije, a Mladić, iako odličan đak u osnovnoj školi, odluči se za zanat. Otac, na visokom položaju u Željezari, sa iznenađenjem prihvati njegovu želju uz pitanje: zašto baš zanat i to bravarski? Mladić je imao spreman odgovor: „Garo iz Blatuše je bravar u Željezari, ima gramofon i puno ploča, i velikih i malih, i domaćih i stranih, pa je i meni želja da imam isto, a to ću, kada dobijem platu, sebi kupiti“, uzvrati Mladić, pripremi dokumenta i zamoli oca da ga upiše u Industrijsku školu koja se nalazila nadomak njihovog stana. Tako i bi, i Mladić krene u školu. Pola teorija, pola praksa.
Prvi dan na praktičnoj nastavi ugleda radne bankove sa škripovima na njima, nastavnika u plavom mantilu koji im poželi dobrodošlicu, ispriča im o njihovom budućem zanimanju i na kraju ih upita: „Ima li kakvih pitanja?“
Javi se Mladić: „Druže nastavniče, sve mi je jasno, ali mi nije jasno gdje su ovdje stolice?“
„E, mladiću, ti si došao da učiš za bravara, a bravarski posao se ne uči i ne radi na stolici!“ – reče nastavnik, i ne sluteći da mu je upravo nadjenuo novo ime.
Ostade mladiću, budućem bravaru, urezano ono „mladić“, i sa mišlju da je stasao u mladića, prionu na učenje zanata. Izuči mladić „Mladić“ bravarski zanat, gdje mu praksa nije bila baš uspješna, jer ipak poticao je iz porodice koja je angažovala majstore za zanatske poslove, s obzirom na to da u kući nije bilo alata, a knjige su zauzimale dominantnu poziciju u njegovom domu.
Pravac Kadrovska kod Jovića, gdje ga uputiše u jednu manju radionicu koja je radila za potrebe pogona za održavanje mjernih instrumenata. Mali kolektiv, vrsni majstori, dočekaše mladića koji se brzo uklopi u sredinu. Ali, ostalo je ono „mladić“ što je Mladić stalno upotrebljavao srećući kolege drugih struka sa „Zdravo, mladiću“. Izgovarao je to tako brzo da su se radnici kladili između sebe ko će prije pozdraviti „Mladića“, ali im to nikako nije uspijevalo.
Odradi Mladić pripravnički staž, i za završni ispit dobi zadatak da napravi limeni ormarić za alat. Trudio se Mladić svojski, radne kolege nisu mu mogle ili nisu smjele, po naredbi poslovođe, pomagati oko izrade ormarića. Završio je ormarić i predao ga poslovođi na ocjenu. Poslovođa sazva kolektiv pri kraju radnog vremena, pokaza im Mladićev ormarić i reče: „Evo, zadani ormarić ne treba da izgleda ovako, van je svakog normativa ormarića kojeg treba da napravi jedan bravar!“
Tu se priča i završi – Mladić dobi prolaznu ocjenu i rješenje o rasporedu na radno mjesto…
Mladić je vodio zdrav život. Svako jutro u sportskoj opremi išao je na stazu stadiona na Kamberovića polju, istrčavao bi dva kruga, poslije kući, a od kuće na posao. Sa njim na stazi bio je i jedan zenički dirigent, ali na Pony biciklu. I njegova norma bila su dva kruga oko stadiona. Ne lezi vraže – radnički voz iz Kaknja obavezno je stajao na signalu, a vagoni su bili tačno naspram staze gdje su ova dvojica obavljala svoj rekreativni ritual. Radnici iz voza su im dobacivali, zbijali šale na njihov račun, čudeći se ovim ranoraniocima na stazi stadiona.
„Hajde što ovaj mladić trči, a šta je sa ovim starijim, ko njega tjera da ustaje tako rano…“
Ne prođoše ni dvije godine, a Mladiću od HTZ cipela pojaviše se plikovi po tabanima. Doktor preporuči promjenu radnog mjesta i Mladić dobi novo radno mjesto u susjednoj radionici gdje se HTZ oprema sastojala od mantila i kožnih papuča. Uklopi se Mladić u novu sredinu koja ga je poznavala po onom „Zdravo, mladiću!“
Odlično govoreći engleski jezik, na moru je upoznao Iračanina koji ga je pozvao sebi u goste u Irak. Mladić krenu na dalek put o kojem će po povratku u Željezaru pričati svoje doživljaje sa puta i boravka u toj dalekoj zemlji.
Priča on: „Putujemo mi autobusom prema Iraku, pustinja je, velika temperatura vani, još veća u autobusu. Odjednom improvizovana stanica, a na stanici čovjek kraj frižidera-škrinje prodaje koka-kolu. Piše na frižideru: jedna koka-kola – jedan dolar. Ja mu dadnem dva dolara, on meni koka-kolu i kaže ‘taman’. Ispijem ja onu colu, sam otvorim škrinju, uzmem colu i kažem mu ‘taman’. ‘Brat’, reče mi prodavač i nasmijasmo se oba. Dođosmo mi u Irak na glavnu stanicu, dočeka me drug i reče mi da ostavim stvari dok potražimo taksi. Pitam druga da mi neće ko ukrasti stvari, a on mi odgovori: ‘Ne brini, ruka ide na panj ko krade, ovdje toga nema’.“
Mladić ne bi bio Mladić da paralelno sa poslom ne završi Višu školu i ne zaposli se u Općini, gdje je radio sve do penzionisanja, ali i dalje noseći nadimak „Mladić“. Njegovo gostovanje na Radio Sarajevu dugo se prepričavalo, gdje je Mladić cijelu noć pričao viceve, jedan za drugim, redajući ih na opšte zaprepaštenje spikera.
I dan-danas, kada sretnete Mladića, reći će vam: „Jesi li čuo onaj novi?“ – i početi sa vicevima, ne mareći hoće li zakasniti kući sa namirnicama. A gramofon sa pločama bio mu je vjerni drug još otkako ga je kupio od prve plate i sa njim druguje evo već preko pedeset godina…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
