Zeničke priče: Naselje Kanal i Kapija lll Željezare (nastavak biografskog teksta)- Evo, poginuo je nedavno idol omladine Če — uletio je u zasjedu, zarobili su ga pa potom ubili. Mislili su da će time ubiti i njegovu ideju. Kako je poginuo, popularnost mu je naglo skočila. Revolucija je to — povede narod za sobom, ali ovoga puta u Boliviji mu to nije pošlo za rukom.
Razmišlja Ibro i gura trokolicu ispred sebe.
— Dobre su one jakne vijetnamke i one komandoske. Raja zenička ih nabavlja u Trstu, u vojnim komisionima. Poneke imaju i tragove činova od vojnika koji su ih nosili. Mogu se nositi i zimi, imaju unutrašnji prsluk koji im daje toplinu. Već su prepoznatljive po Zenici, ali su rijetke — teško je do njih doći. Eh, o čemu ja razmišljam… Jest, volio bih imati jaknu vijetnamku, ali skupe su. Možda da nabavim jednu kad počnem raditi, kad završim zanat?
Korak po korak, obrćući svojom snagom točkove trokolice, a naslanjajući se desnom rukom na sjedalo, Ibro se udalji od Kanala i približi kapiji tri Željezare.
Sjeti se Ibro kada je, zajedno s majkom, još kao dječačić od pet godina, ulazio na tu kapiju. Morala se pokazati lična karta pri ulazu u krug Željezare.
Na samom početku, s lijeve strane, počinjao je niz jednospratnica Željezarske kolonije. Ljudi koji su se poslije rata, dolazeći sa strane, zaposlili u Željezari, tu su dobijali i smještaj — baš kao i na Kanalu.
Ljudi koji su tamo negdje u Posavini, istočnoj Bosni, Krajini, Hercegovini, ostavljali plodna polja i bogate vinograde, dolazili su u Zenicu trbuhom za kruhom i zauvijek tu ostajali.
Ali, na njihovim ognjištima ostajali su im roditelji, braća i sestre. Imao je ko da obrađuje njive i vinograde, a težački život ovdje se njima mijenjao u radnički — željezarski, možda još teži od onog težačkog, zemljoradničkog. Teži, ali nekako slađi: redovna plata, sljedovanje, osmočasovno radno vrijeme, godišnji odmor, rekreacija…
A Zenica raste, razvija se.
Evo, kasine više nema — čeličana se proširila na njihovom mjestu. Ostala su sjećanja na tu koloniju kada je Ibro, zajedno s rođakom Halidom, odmah iza kuća, na skladištu starog željeza, išao da traži kuglagere za trokolicu, od kojih su pravili vozilo tada popularno među zeničkom djecom.
Jednostavna kolica: sjedalo od daske, pozadi dva kuglagera na drvenim osovinama, a naprijed upravljački dio — baš kao na motoru — koji se naslanjao na treći kuglager.
Magnetna dizalica svojom je bukom upozoravala Ibru i Halida, koji su se sklanjali kada bi nailazila iznad njih. Nije se smjelo ništa drugo uzimati — bili su upozoreni od odraslih — jer na haldi je bilo i oružja iz rata, koje se topilo zajedno s drugim željezom u čeličani.
Čelik se izlijevao u čelične gredice, i, pomisli Ibro, možda se od tih gredica pravi novo oružje za neki novi rat — ko zna?
Sada Sana i Redžo, Halidovi roditelji, stanuju na Odmutu, u novoj zgradi. Redžo, porijeklom iz Tarevaca, radio je u čeličani — odmah do kuće u koloniji u kojoj je stanovao.
Kolonije više nema. Željezara se proširila za četiri SM peći, ali kapija tri je na svom starom mjestu. Vidi se i onaj sat tamo iza Visoke peći — sat koji se urezao u Ibrino sjećanje iz vremena kada je još kao dijete ulazio s majkom u krug Željezare.
I stražari su, čini mu se, ostali isti oni od prije deset godina: u braon uniformama, s titovkom na glavi i natpisom „obezbjeđenje“ na gornjem dijelu lijevog džepa.
I onaj brkati stražar, koji je došao možda iz Krajine, i koji onako velike brkove na krajevima njeguje, sjećajući se svog Potkozarja, svoga stada i striženja ovaca.
Brkati stražar sjedio je u stražarskoj kućici i lijevom rukom uvrtao lijevi i desni brk, fazonirao ih, a desnom rukom nešto ispisivao.
Vjerovatno je vježbao svoj paraf, pomisli Ibro, jer stražari su za vrijeme noćnih smjena, kada se nije ulazilo i izlazilo iz Željezare, imali dosta vremena za vježbanje svog potpisa i parafa.
A neki su možda i učili u školi za odrasle…
Gura Ibro kolica i, razmišljajući o kapiji tri i kolonijama, stiže do semafora u Novoj Zenici. Ulica pokockana granitnim kockama, od kojih je Ibrina trokolica poskakivala zajedno s TV-aparatom u njima, sprječavala je Ibru da brže ide…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
