Opet ta famozna Austro-Ugarska, opet ta Bosna koja je već bila u svjetlosti Evrope, opet ta Zenica, još poznatija od same Austro-Ugarske, od same gospođe Evrope.
Reklo bi se – trbuhom za kruhom, a ovdje je riječ upravo o tim famoznim ljudima koje je sudbina nosila trbuhom za kruhom. Ne svojom voljom, nego voljom vladara koji su se smjenjivali na ovom malom prostoru, vladara koji su crpili bogatstvo koje je posjedovala Zenica, koristeći i njen geografski položaj da bi što lakše i u što kraćem vremenu uzeli ono što im ne pripada, dajući pri tome tek mrvice domicilnom stanovništvu. A ono, kakvo je i po svojoj ćudi, sve je to trpjelo preko svojih leđa smatrajući da tako treba biti.
Zenica, kasaba, sa svojom robnom razmjenom, postaje za kratko vrijeme potpora – rudarska, do skora drvena, a vremenom čelična – naglim gomilanjem čeličnih i betonskih greda, debelih zidova od opeke, kamenih blokova i svega onoga od čega su građene fabrike: Željezara, Rudnik, Željeznica, Kazneno-popravni zavod, Fabrika papira. Zenica postaje dom novopridošlim strancima, stručnjacima koje su doveli sa sobom, radnicima koji su se slili u grad tražeći komad kruha za svoju porodicu, ostavljajući tamo, pored Save, Une, Drine, Neretve, plodna polja koja su do jučer obrađivali. Motike su zamijenili rudarskim pijucima, kliještima kojima hvataju užarenu zmiju, zatvorskim ključevima, željezničarskom kapom…
Ljude iz vatre, iz okna, iz bunkera sa zidina zatvora, iz parne lokomotive, ispred silnih mašina, trebalo je smjestiti, dati im krov nad glavom, obezbijediti kulturni život poslije radnog vremena – kafanu, restoran…
Prioritet je svakako bio krov nad glavom: da se smjesti nejač, da im se obezbijedi voda, struja, ogrjev.
I krenula je izgradnja već viđena širom evropskih industrijskih gradova. Smještaj blizu posla, blizu fabrike. Grade se radničke kolonije – KPD, Rudarska, Željezarska, Željeznička – ali pored njih niču i kasine, barake, samački hoteli.
Kolonije su bile prizemne kuće sa dva ulaza, za dvije porodice. Kasine – zgrade na sprat sa jednim ulazom, ali više soba. Barake – montažni objekti sa više soba. Samački hoteli – namijenjeni za samce.
Ovi objekti bili su rasprostranjeni cijelom Zenicom: od KPD-a, kraj Rudnika, uzduž cijele Čeličane, kod Željezničke stanice, u Blatuši, naspram kapije dva Željezare, u Novoj Zenici nizvodno od Bilinog polja, u naselju Kanal, kod “Eleganta” na Carini, u Radakovu, na platou kod Novog pozorišta – što je sve činilo urbani dio grada.
Malo je onih koji nisu osjetili život u nekom od tih objekata, koji u njima nisu boravili. Mnogi su se tu i rodili, odrasli, zasnovali porodicu.
I svako od nas ima svoju priču. Mnogi su je zaboravili jer vrijeme ide, satovi otkucavaju. Mnogi su otišli – kako iz kasina, tako i iz grada. Neki su se vratili svojim korijenima, rijeci Savi, Drini, Uni, Neretvi… neki otišli preko sedam mora i sedam gora, ali sa sjećanjem na život u tim kolonijama, kasinama, barakama, samačkim hotelima. Rijetki su se vratili težačkim poslovima svojih djedova na nepreglednim njivama Posavine i Semberije.
Ćud težačka davno je izašla iz njihovih duša. Prihvatili su ono urbano – industrijsko, rudarsko, fabričko. Rijetko ko od njih otvara dušu. Sjećanja su iščezla baš kao onaj željezarski dim dolinom Bosne prema Vranduku. Poneka obavijest na oglasnoj ploči najavi da će se dženaza-sahrana obaviti u rodnom mjestu, tamo kraj Save, Drine, Neretve, Une.
Utihnula je ona iskrena riječ za vrijeme doručka u fabričkom restoranu, baš kao što je utihnula i industrijska autobuska stanica, oni silni lokalni vozovi koji su odvozili i dovozili radnike iz okolnih mjesta i gradova.
Sada bi bilo vrijeme nabavljanja zimnice, pripremanja sušenog mesa po receptu iz zavičaja. Vodile su se diskusije čiji je recept bolji. Sve su to činili ljudi iz kolonija, kasina… čija su se djeca družila, zabavljala, svoje veze krunisala brakom. Njihova djeca su kasnije zamijenila kasine, kolonije, barake modernim stanovima – po mogućnosti što bliže centru grada, nekadašnjoj staroj čaršiji – ostavljajući još ponekog stanovnika u Rudničkoj koloniji, koja to više nije. KPD kolonije nema još od sredine šezdesetih, Željezarska je krajem pedesetih porušena, u Blatuši je ostala još poneka zgrada, kasine su nestale, a trag im čuvaju još dvije napuštene kod tehničkog pregleda vozila, kod “Preporoda”.
Ostalo je još i par baraka u Radakovu, samački hoteli su renovirani u moderne stanove. A ljudi – akteri svega toga – zauvijek su otišli ili se nerado sjećaju tog perioda života koji ih nije mazio, ali za bolje nisu znali.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
