Tragove Austro-Ugarske će za kratko vrijeme biti nemoguće prepoznati na onom dijelu gdje je smješten Dom kulture (Hrvatski dom).
Nestaće tragovi iz vremena kada smo “bili u Europi”, davni tragovi kada je Zenica živjela u svim svojim dijelovima, kada je život u njoj kolao kao snažan krvotok u zdravom organizmu. Ako pođete od vrha Carine pa dalje, prema Klosteru (KŠC), ne možete zaobići ono što je činilo žilu kucavicu Zenice i što je našu Zenicu činilo gradom. Austro-Ugarska gradi rudnik, Željezaru, Papirnu, a uz sve to i zgradu općine, apoteku, vodovod, rasvjetu – i sve to na već pomenutom prostoru.
Rudnička kolonija u kojoj su smješteni rudari, Rudarski hotel, škola. U periodu između dva rata gradi se i srpska Sokolana (staro pozorište), hotel Kasina, kino Jadran, kino Helios, bolnica. U Papirnoj postoji samački smještaj s kafanom i ljetnom baštom koja se proteže čitavim parkom Papirne, uz dominaciju podijuma – bine za muzičare. Zenica je grad, sjedište sreza. Pravi se i Hrvatski dom za potrebe hrvatskog življa, kako zeničkog, tako i novopridošlog stanovništva Zenice. Poslije rata, krajem četrdesetih, obnovljen je Hrvatski dom koji dobiva naziv Dom kulture.
U blizini je i uska željeznička stanica, srušena šezdeset četvrte godine prošlog vijeka. Tu je i Kloster, ženska katolička škola koja dominira uz katoličku crkvu. Ali, vratimo se Domu kulture (Hrvatskom domu), koji je napravljen između dva rata. Zgrada na sprat, naspram rampe uskog kolosijeka, puta koji je vodio lijevo prema naselju Brist i desno prema rudniku. Ispred – glavna saobraćajnica koja je povezivala Sarajevsku ulicu uz Carinu s jedne strane i Papirnu s druge strane. Ispred zgrade bila je ljetna bašta, a iza zgrade večernja, ljetna bašta.
Sama zgrada sastojala se od više prostora za različite namjene. U prizemlju velika kafana s predprostorom i kancelarijama. Lijevo od ulaza u kafanu smješten je izložbeni prostor muzeja sa stalnom umjetničkom postavkom. Na spratu sala za prigodne predstave, koncerte, muzička dešavanja. Subotom i četvrtkom vjenčanja u maloj sali na spratu, iznad glavnog ulaza. Vjenčanja su se obavljala sve do izgradnje nove zgrade općine.
U sali su gostovali mnogi poznati umjetnici i grupe: Ivan Kalcina, VIS “HAD”, KUD-ovi, folklorne grupe, Arsen Dedić, Ivo Robić… Bili su samo neki od poznatih gostiju Doma kulture. Kao organizator priredbi, Dom kulture je od 1964. do 1974. godine organizirao preko 64 koncerta ozbiljne glazbe, kojima je prisustvovalo 12.945 slušatelja, zatim 136 likovnih izložbi, 44 književne večeri, 45 estradnih programa, što je ukupno posjetilo oko 350.000 poklonika nabrojanih manifestacija – što opet dovoljno govori o ozbiljnosti organiziranja kroz upravne odbore sastavljene od amatera, članova klubova. A u maju, štafetna palica se dočekivala na balkonu Doma kulture, uz najavu spikera, koja bi bila gromoglasno pozdravljena pljeskom građana Zenice. Bilo je mnogo događanja na malom prostoru.
Iza Doma kulture je gradski park, koji je graničio s ljetnom baštom. Bašta se prostirala gotovo cijelom dužinom zgrade, oivičena zidom visokim nešto više od jednog metra. Taj zid je bio napravljen od ukrasnih šljako-elemenata, a završavao se željeznom kapijom iste visine. Ulazu se moglo prići iz parka, s glavne ceste i prolaza između kina Central i stambene zgrade „Bosnafolklor“. Tlo bašte bilo je prekriveno tucanikom, uz izuzetak podijuma za ples, koji je bio betoniran i smješten u samom centru bašte, u obliku pravilnog kruga. Uz zgradu je bila bina na kojoj je bio smješten disko-džokej, glavna faca ljetnog disko kluba. A sporedne uloge imali su protagonisti – posjetitelji zimskog disko kluba hotela Metalurg. Pogodnost je bila u blizini gradskog parka, jer se muzika mogla slušati i s klupa smještenih u parku. Ali, to je već bilo za parove koji su se upoznali u disku, pa da tu, uz malo tišu muziku, prošire to poznanstvo. Pogodno je bilo i za one s manjim džeparcem, koji su problem rješavali uz dvolitarski crni “Bogumil”, kupljen u samoposluzi Progresove robne kuće.
U samom krugu diska bio je smješten šank, gdje se moglo dobiti piće po cijenama kafane Doma kulture. Disko-džokej je bio Cvele iz Pionirske, potpomognut LP pločama zeničkih diskofila. Zbog otvorenosti prostora događala se i pokoja čarka između posjetitelja, ali se sve brzo rješavalo uz stisak ruke i pomirenje, uz čašicu za šankom. I ovdje je vrijedilo pravilo maksimalne tolerancije između zeničkih rokera, ma iz kojeg dijela grada bili. Disko je bio i svojevrsna modna pista, gdje se ukazivala prilika da se pokaže ono što je doneseno iz Trsta ili Njemačke. A da i ne govorimo o zeničkim djevojkama, preplanulim na crkvenim bazenima ili upravo pristiglim iz odmarališta Duče kod Omiša. Mogao se vidjeti i poneki vojnik, tek stigao na odsustvo, s djevojkom koja ga je ispratila u vojsku, ili s nekom tek upoznatom prethodne večeri u disku.
Tih godina, početkom sedamdesetih, Zenica je imala oko 68.000 stanovnika, uz naglo povećanje broja stanovnika, poslovnih i stambenih objekata, čemu je doprinosio veliki broj omladine, među kojom su bili i posjetitelji ljetnog diska u bašti Doma kulture.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
