Negdje je zapisano da je zenička KP-domska kolonija izgrađena još one davne 1911. godine. Dolaskom Austro-Ugarske u ove krajeve 1878. godine, odnosno okupacijom Bosne i Hercegovine, Zenica je došla na „svjetlost Evrope“, odnosno u samo njeno srce. Zbog specifičnog položaja Zenice, u njoj biva izgrađen novi KP-dom, odnosno kaznionica ili Centralni kazneni zavod za Bosnu i Hercegovinu. Pripreme za izgradnju Zavoda započele su 1886. godine, kada je kupljeno zemljište. Zavod je konačno završen 1904. godine, uporedo s uvođenjem parnog grijanja i elektrifikacijom. Interesantno je da je kamen za izgradnju Zavoda dovožen sa Zmajevca i Mošćanice.
Kolonija je izgrađena 1911. godine, kada je konačno završena, i zvala se činovnička kolonija. Služila je za potrebe činovnika i stražara. Već je dosta napisano i rečeno o kaznionici, pa bih se zadržao na onome što ja pamtim i čega se sjećam od sredine pedesetih godina prošlog vijeka, pa sve do rušenja kolonije sedamdesetih godina. Ulica se zvala Pionirska.
Smještena u naselju Mokušnice, podno Vučijaka — brda iznad KP-doma — s jedne strane, a Uzunovih stijena i uskotračnog kolosijeka s druge strane. Bila je prirodno i vještački ograđena, odnosno osigurana na svoj način. Sigurnost joj je stvarala i žičana ograda oko KP-doma. Kolonija se sastojala od dva reda prizemnih stambenih objekata. Gledajući od menze, desni red imao je tri, a lijevi red devet kuća, nalik na rudarsku koloniju, u kojoj su stanovali stražari — i ledični i porodični. Uz kuće su bili pomoćni objekti: šupe za drva, kokošinjci i ostave. Ispred kuća bile su bašte za uzgoj povrća, a vodovod se bio odomaćio već duži period. Tu je bila i zgrada menze — objekat gdje su se ledični (samci) mogli hraniti.
Menza se nalazila odmah na početku kolonije i bila je jednospratna zgrada s velikom verandom izgrađenom od drveta, s daskama po kojima smo se kao djeca voljeli igrati — zbog škripe dasaka i osjećaja da će se začas srušiti. Iza menze bila je „oficirska“ zgrada u kojoj su stanovale starješine KP-doma. Ta zgrada napravljena je mnogo kasnije nego same kolonije i činila je, svojom arhitekturom, prestiž u odnosu na kuće u koloniji. Zgrada još i danas postoji. Dakle, idući od uskotračne pruge, koja je bila zaštićena rampom, nailazi se na podzid; lijevo se ide u nekadašnju kuglanu, sada Dom Preporoda (Dom Armije), a pravo, preko tri stepenice, ulazi se u koloniju, odnosno nailazi na zgradu menze. Desno je put koji zaobilazi koloniju i vodi prema Gornjoj Zenici i Vražalama. Bočno od puta nalazile su se kuće starosjedilaca Zenice — Krehića, Brdarevića — kao i potok koji izvire u selu Vražale i ulijeva se u Kočevu kod zelene pijace (sedamdesetih godina potok je prekriven betonskim pločama).
U kućama su bile smještene po dvije porodice, uglavnom stražara koji su tu našli novi dom, osnovali porodice i dobijali naraštaj. Svi su bili vezani za KP-dom. Ondašnja politika i uređenje države bili su svetinja za stanovnike kolonije, te su oni živjeli onako kako su nalagala pravila službe u toj instituciji. Kućne popravke, pravljenje namještaja (kredenac, sto i četiri štokrle, sanduk za brašno), krojenje odjevnih predmeta — sve su to bile privilegije stanovnika kolonije, koji su to imali nadomak kuća, u KP-domu, od strane osuđenih lica različitih zanata. KP-dom je u to vrijeme imao i radio-servis, krojačku i stolarsku radionicu, pekaru, ekonomiju i majstore osuđenike različitih zanimanja, čije su usluge koristili stanovnici kolonije. Novogodišnji pokloni koje smo mi, kao djeca, dobijali bili su ručni rad osuđenih lica. Igračka koje se ja posebno sjećam bila je drvena ptica na točkovima, koja je klepetala krilima kada se gura naprijed pomoću isturenog štapa. Prva moja posjeta pozorištu bila je s maloljetnim osuđenicima koje su vodili na predstavu stražari iz kolonije, kao i prvo kupanje na Bojinom viru, na rijeci Bosni.
Blizina Vučijaka pružala je mogućnost izleta koji su bili svakodnevni. Snabdijevali smo se u obližnjoj zadruzi koja se nalazila niže rampe — a to je već pripadalo Talića brdu. „Fasunge“ – mjesečna sledovanja – bile su u KP-domu, a zimnicu je obezbjeđivala ekonomija iz vlastite proizvodnje, iz naselja Pehare, Begovog Hana i prostora između kaznione i kolonije. Stražari su uvijek nosili službene uniforme koje su se neznatno razlikovale od milicionarskih, tako da je kolonija ličila na jedan mali garnizon. Boja fasade objekata bila je istovjetna boji stražarskih uniformi – golubije sivoj. Ispred lijevog reda kuća bila je staza koja je vodila podno Vučijaka, i tu su stazu uglavnom koristili stanovnici kolonije.
Sve u svemu, živio se jedan miran život u koloniji, s nadom da bi se jednog dana moglo preseliti u neku od novih zgrada oko KP-doma, u Sarajevskoj i Šolajinoj ulici. Službenici su već počeli dobijati stanove u novoizgrađenim zgradama na Odmutu i Jaliji, vodeći računa o blizini KP-doma. Kolonije su srušene krajem šezdesetih godina, a sedamdesetih je na tome mjestu niklo veliko naselje Mokušnice.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
