-Nabavio sam ti mobitel. Gdje da se nađemo, je li gore gdje si bio?
-Ne, nisam više tamo. Ima jedan stan gdje nas je nekolicina u njemu.
-Ok, nađemo se kod Beogradske za pola sata.
Čekam, nema ga. Beogradska je pedesetak metara od stana u kojem je smješten s nekolicinom sugrađana iste životne sudbine.
-Gdje si?
-Evo me kod kamenog mosta, čekam te.
-Dogovorili smo se kod kružnog toka, tamo gdje stanuješ.
-Ne znam ja gdje je to.
-Dobro, kreni prema svom stanu, idem ti u susret.
Sreo sam ga. Izgledao je rasejano. Kaže da ga demencija uzima.
Došli smo do mog auta parkiranog kod Oriolika. Sviđa mu se mobitel, hoće odmah da ga isproba. Nemamo alat da stavimo njegovu karticu, a i hladno je napolju.
-Omladina to zna – reče mi kratko, zaustavi dečka od dvadesetak godina i upita ga da li on zna. Momak izvadi iglu, pritisnu na onu rupicu gdje se nalazi kartica i mi brzo ugurasmo njegovu.
-Eto vidiš, al’ zima mi je, u srcu mi je zima. Oni stalno otvaraju prozore u sobama, nikako da se zgrijem. Vodi me negdje gdje je toplo.
Brzo sam reagovao, blizu je Kristal. Uđosmo, poluprazna slastičarna.
-Reci šta ćeš?
-Molim te, jedan kolač i čaj.
Dok djevojka donese naručeno, izuo je cipele i noge prislonio na radijator. Kaže, ovako mi godi. Hladno mi je u duši. Nikako da se zgrijem.
Nervoza ga hvata. Gleda u prozor u zgradi preko puta. Kao da hoće pogledom da ga skloni, da skloni onu staru zavjesu iza prozora, da ukloni cijelu zgradu u kojoj je smješten taj stan za njih nekolicinu iste „sreće“, proklete sreće koja ga zadesi u životnoj dobi, dobi koja za sobom nosi težinu s kojom se čovjek teško može izboriti.
-Sin mi je u Beogradu, radi. Veliki je to talenat, čega god se prihvati ide mu od ruke. Fali mi, davao mi je snagu, volju za životom. Ovo me snađe, ne mogu to savladati, jače je od mene.
Ostadoh bez riječi, nudim još jedan čaj, još jedan kolač. Odsutnost u njegovom pogledu, praznina, teško mi je jer ne mogu započeti temu nama blisku. Biram riječi da ga koja moja riječ ne uvrijedi. Ali, iza nas je dugogodišnje prijateljstvo, uzdam se u te godine, u ovih tridesetak posljednjih kada smo nalazili teme koje smo voljeli, kada smo zajedno išli na izložbe u obližnji Muzej, kada mi je pisao recenziju za prvu knjigu, priču o meni u Našoj riječi.
Na umu mi misao da ga pitam hoće li mi doći na promociju druge knjige za koju je također napisao recenziju, književno je dotjerao iako mu je njegov mačak stalno preskakao preko tastature, al’ on nije imao srca da ga otjera.
Sjetih se tog teksta recenzije i osjetih kao da ju je pisao za sebe, kao da je pisao u prvom licu jednine…
…sam upoznao nešto detaljnije prije petnaestak godina, pišući naručen tekst… Tek u posljednje vrijeme, spremajući uvodni tekst za njegovu drugu knjigu, počeo sam da shvatam kako se iza svakodnevnog, uljudnog lika opsjednutog masom životnih senzacija krije uistinu rijetka ličnost, naprosto izgubljena u vremenu vladavine jeftinih stvari, površnih prijateljstava, loših knjiga polupismenih, skribomanskih i prljavih politikanstva, čak i u našim malim, svakodnevnim životima. Kod … toga nema. Nema jeftinoće, šuplje priče, nema gubljenja vremena. Sve što radi, radi veoma odmjereno, tiho i precizno izvaganom riječju, s manirom engleskog džentlmena. Za njega nema nevažnih ljudi, a kamoli nevažnih prijatelja. U ovim našim smutnim vremenima, deficitarnim empatijom za bližnje, ljudi lako prepoznaju toplotu, brigu za drugog i lako se vežu za sebi bliske. Zato ću i ja reći da mi je bila čast biti dijelom ekipe koja je napravila ovu drugu, izuzetnu knjigu i biti prijateljem ovog toplog, inteligentnog i izuzetnog čovjeka…
Prisjećajući se ove recenzije, u polupraznoj slastičarni, gledajući stope prijatelja, bez cipela naslonjene na topao radijator, pomislih, pa ja bih isto to napisao za njega, ali ne ovako lijepo, književnički kao što je on znao, baveći se pisanjem dugi niz godina…
Prijatelju dragi, knjiga je završena, ali će sačekati promociju, i ako je bude, bit će jedna stolica prazna za onim stolom za kojim nisi bio ni prošli put zbog tvojih emocija koje su bile isuviše jake, koje tvoje tijelo nije smoglo snage da rekneš koju riječ za svog prijatelja, jer si se našao u istim mislima kao i tvoj prijatelj s kojim si koračao sve ove godine provedene u Zenici… Zbogom, dragi prijatelju…
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
