Zeničke priče: Djeca i vojnici deset dinara!- Ali, to je pisalo samo na toj plakati. Inače je vrijedilo: „Djeca i vojnici besplatno!“
Blatuža krajem šezdesetih i ulazak Čelika u Prvu ligu. Rana jesen – u Zenicu su stigle lubenice i učiteljice. Učiteljice iz svojih rodnih mjesta, udaljenih od Zenice, a lubenice iz plodne Vojvodine. Pored stadiona, na južnoj strani, parkirano je nekoliko kamiona natovarenih lubenicama. Prodaju se od oka, s karoserije. Prodaju ih naši ljudi iz Zenice, ne bi li zaradili koji dinar, dok su gazde na tribinama – jer igraju Čelik i Vojvodina. Stadion je krcat, baš kao i kamioni puni lubenica.
Zelene kore blistaju, kao da su ih čistači cipela završnim potezima plišanih krpa doveli do savršenog sjaja. Pokret prodavca podsjeća na onaj čistača cipela – oči mu klize preko lubenica, tražeći onu koju mušterija pokazuje. A lubenice, kao da se skrivaju, kao da strahuju od noža koji će ih načeti, povrijediti i pustiti njihov slatki sok skriven u srčiki. Prvo će im odrezati patrljak, pupčanu vrpcu kroz koju su primale hranu da bi narasle za prodaju.
Sa sjeverne strane – gdje su svlačionice, iz kojih će uskoro istrčati najboljih jedanaest s obje strane – nalazi se i kapija kroz koju ulazi publika. Red podugačak, vijuga prema ulazu, kao tok rijeke Bosne udaljene svega desetak metara od zgrade Kasine. A Kasina je nekada bila mjesto gdje su novopridošli radnici Željezare dobijali prvi smještaj, jastuk i ćebe, te raspored u kojem će pogonu zaraditi svoju prvu platu.
„Čiko, mogu li s tobom?“ – piskutavi glas djece stajao je uz kolonu ljudi koji su sa ulaznicama u rukama čekali na ulaz na sjevernu tribinu, brdo koje je okruživalo stadion i atletsku stazu. „Može“, odgovara odrasli, hrapavom rukom prihvatajući nježnu, oznojenu ruku djeteta, uplašenog hoće li uspjeti da vidi utakmicu. „Sa mnom je“, kaže Smaji redaru, koji ih propušta na jednu ulaznicu – jer „djeca besplatno“ važilo je samo uz odraslu osobu. Brzo „hvala“ i trkom na brijeg, da se zauzme što bolja pozicija.
Eto i Piske, trenera pionira Čelika. Za njih je uvijek postojao red i slobodan prolaz. Druga djeca ljubomorno gledaju u pionire, jer oni imaju poseban tretman – besplatan ulaz.
Malo stariji, učenici osmog razreda, imali su svoj način ulaska na „sjever“. Prerasli su ono: „Čiko, mogu li s tobom?“ Popeli bi se na ogradu, pričekali trenutak nepažnje redara, pa složno uz povik „Juriš!“ preskočili u masu i trkom među publiku. Redar zbunjen – nije znao za kim da potrči.
Kad utakmica počne, kapija se zatvara. Ko je ušao – ušao je. Redari postaju navijači, zadovoljni jer će kući ponijeti dnevnicu. Na izlazu će kupiti lubenicu – najveću, barem kako se njima čini, pa je ponosno na ramenu odnijeti kući. A možda će svratiti i na Kanare, kod istog gazde sa „sjevera“, da zarade još koju noćnu dnevnicu, prodajući lubenice.
Oko kamiona opet ista djeca – sad smišljaju kako da i do lubenice dođu besplatno. Načina je bilo raznih, baš kao i ulaska na stadion: kotrljanje lubenice između nogu, odvraćanje pažnje prodavaču… Ali to je već posebna priča.
Autor: Ibrahim Emić
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
