Naše

Zeničke “igre i igrice”

„Jesi li nabavio novu igricu, koliko si je platio, je li original ili kopija”? „Jesam, ukrao sam metlu od čistačice stubišta, ukrao sam orahe koje sam tucao za baklavu”…

Da, to su bile naše igre i igrice. Ali, da krenemo redom.

Igra „klisa i pale” je igra u kojoj može učestvovati dva i više igrača. Rekviziti su „klis”i „pala”. Izrađuju se od drvene drške metle. Klis je dužine 20 centimetara, zašiljen sa obje strane, a pala je dužine pola metra zašiljena sa jedne strane. Na rupu iskopanu u zemlji stavlja se klis koji se palom podvučenom pod klis odbacuje koliko je umijeće igrača. Tako odbačen klis igrač udaranjem o kraj koji je zašiljen, podiže i udara više puta ili odbacuje što dalje od rupe, da bi sljedeći igrač bio onaj koji će da što bliže dobaci klis do pale, koja je već postavljena poprijeko, preko rupe. Poeni se sabiraju i na kraju dobija pobjednik.

Igra „zidare” se igrala pomoću metalnog novca, tada aluminijskih dinara i dvodinarki. „Zid”je mogao biti tvrdi zid ili dobra daska od drvene šupe za ogrijev, zavisilo je od okolnog terena. Moglo je učestvovati dva ili više igrača. Prvi igrač, na mjesto u visini očiju, „pljoštimice” je udarao novčić koji se odbijao što od zida, dok je sljedeći igrač nastojao svojim udarcem novčića dobaciti bliže do prvog novčića i velikim pedljom, koji su činili palac i mali prst, sastaviti oba novčića. Ako uspije, oba su novčića njegova, a ako ne, igra sljedeći igrač. Mali čine palac i kažiprst, a da li će biti mali ili veliki pedalj, odredi se prije igre, ili ako stariji sa većim pedljom hoće da igra zidare, može, ali sa svojim malim pedljom.

Igra „dobliške” se igrala sa aluminijskim novčićima, ko bliže crti, poreda novčiće na dlan i baca „frta”, uvis, „ture” su dobitak, „jazije” gubitak. „Tura” je prednji dio novčića, a „jazija” je grb. Učestvovalo je dva ili više igrača. Ako prvi igrač dobije sve „ture“, ide se na novu „doblišku“, a ako ne, ide drugi igrač. Moglo se igrati i na „sve mi, sve ti”, tri dva, četiri jedan, pet nula, ili obratno, za „ture” ili „jazije”. Pojedinci su bili pravi virtuozi u „frtanju” – što više u zrak i što veći broj okretaja novčića.

Igra „kule” se igrala sa orasima. Koliko igrača, toliko i „kula”. Kula se pravila od tri oraha dole i jedan orah na ta tri. Prednja kula je isturena, a iza nje se redaju ostale kule, koliko igrača toliko kula, tako da prednje štite ove iza. Od „kula” igrači bacaju orah „bojac”, te onaj koji ima smjelosti da što dalje baci orah od „kula”, prvi i gađa. Šta pogodi to je njegovo, šta ostane, ide sljedeći igrač. Ako išta ostane, ima „hopa”, zadnji igrač koji iz mjesta same blizine gađa preostale „kule”. A ako ipak i iza „hope” nešto ostane, ide u sljedeću igru. Ako igrači imaju novca, onda se „ kule” „potkuju” sa kovanicama, pa je sa oborenom kulom dobitak i „potkovanuša”. Nedostatak igre je bio kad naiđu stariji, pa viknu „prrr”, grabi svako ko šta stigne. Za „bojca” se tražio što veći i što koštunjaviji orah, pa bi i dobar „bojac” dobivao ime „pehlivan”.

Igta „trula kobila” se igrala tako što se napravi niz od igrača okrenutih „turom” jedan od drugoga, u pognutom položaju, dok prednji igrač bude okrenut leđima zidu, a na isturenim rukama drži prvog igrača za čelo. Drugi igrači koji nisu u nizu naskaču preko prvog igrača i rukama se odbacujući, doskaču što dalje prema onom prvom igraču. Ako koji igrač „poklekne”, on je „trula kobila”. Gruba igra, odoše bubrezi.

„Klikeri”, malo novija igra, pravila poznata, „staklenac, šestoperac, argentinac…”, ko bliže „roši” – prvi gađa, izbijanje je pravo umijeće, kada se pogodi kliker, pogođeni ostaje na svom mjestu, okreće se oko svoje „osi” kao da kaže: „šta mi bi”, a onaj što ga je pogodio nastavlja svoj pohod.

Popularna igra, čak je i Šaban Šaulić opjevao u svojoj pjesmi, divi se klikeru u izlogu.

Igra sa „igraćim kartama” je bila zabranjena na javnim mjestima, asocirala je na kockanje, ali to bi bila posebna priča: ajnc, šanjta, poklapa, kenta, remi, tabla, poker, šljaga… Ovo su uglavnom bile „muške” igre i to gradske, dok su se djevojčice bavile „spomenarima”.

„Spomenari“ su obilježje ondašnjeg vremena; uzimanje ličnih podataka kroz pitanja koja su obično počinjala sa: „koliko imaš godina, koji si razred…, a završavala sa „ko ti je simpatija“? Spomenari su ostavljali značajan pisani trag.

Igra „škole“ se igrala „mješovito“ – i djevojčice i dječaci. Nacrta se škola, razredi od jedan do osam u obliku kvadrata, nizom od jedan do četiri, pet i šest, idu paralelno, sedam se nastavlja više pet i šest, i osmi razred se završava polukrugom. „Ploha“ je pločica napravljena od izbrušenog crijepa , koja se na jednoj nozi gura od prvog do osmog razreda. Škola se crtala na tvrdoj podlozi, betonu, asfaltu ili na utabanoj zemlji.

Ovo je samo dio „urbanih“ igara iz tog doba, one „borilačke“ imaju svoju posebnu priču, kao i one „inteligentne“: albumi, sličice: velikani, glavni gradovi…!

Piše: Kolekcionar52 – Emić Ibrahim

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala je UG Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Instalirajte android aplikaciju ZENICABLOG - link na GOOGLE PLAY STORE
i aplikaciju za Apple-IOS operativni sistem