Za Našu riječ napisao Fuad Džidić
Kako su novinari beogradskih medija sa domaćim pomogačima bacali pijesak u oči ljudima u Zenici
“Naša riječ” je ranih 90-tih ulazila u svoju punu informativnu zrelost.
U Bosni i Hercegovini razvijao se jedan novi pobjednički duh.
Zenica kao grad “metalurga I rudara” bila je pokazatelj tog novog razvojnog kursa zemlje.Uspjeh ekonomije donosio je duh oslobođenja i nekog osobenog entuzijazma.
Izvanredni Pane Škrbić , direktor “Naše riječi”, odvažio se od gradskih novina načiniti glasilo koje će izraziti duh novog vremena.
U jesen 1981. godine on prima nas četvoro mladih koji smo tek završili studij u Sarajevu. Osim mene tu su bili i, Medina Delibašič, Rasim Borčak, Nadija Šertović… Pripravničke ispite polagali smo pred starim novinarima i urednicima Čedom Lješevićem i Miladinom Krstićem.
Pane Škrbić nije trpio stereotipe. On se otimao starim kadrovima koje je zatekao raspoređenim po ko zna kakvim kakvim partijskim i udbaškim vezama. Neće proći niti godinu dana redakciju osvježava još sa nekoliko mladih ljudi.
Dolazi šarmatni zagrebački student Josip Dujmović, potom Lejla Sarajlić, Enisa Jašarspahić, Branko Kokotović, kasnije Mirjana Tomić…
Također, je pokrenuta redakcija posebnih izdanja sa izvanrednim Ivicom Milešićem, Milicom Korogum, Raifom Čehajićem i Brankom Kokotovićem koji se brinuli o izdanju više od 30 listova vezanih za velike privredne isteme poput Krivaje, Sebešića i sl.
U ovim godinama poleta “Naša riječ” i “Radio Zenica” radili su kao jedna firma. Temperament novog duha Bosne i Hercegovine i pored otpora nekih starih kadrova ali i pritisaka iz Komiteta niko međutim, nije mogao zaustaviti. Grad Zenica je po prvi puta osjećao taj novi duh Bosne.
Josip Dujmović se prihvatio uređivanja noćnog programa Radio Zenice, a Bogoljub Ilić jutarnjeg programa. Na ovim rubovima razmekšan je tvrdokorni jezik partijskog govora koji smo mogli slušati tokom dnevnog programa. Jednako i, Josip i, Bogoljub ali i, meni dragi Miro Kutni svojom divnom fotografijom su pokupili simpatije javnosti koja je u crvenom “Čeljabinsku” čeznula za novim duhom i novim uglovima život koji je bujao.
Pane Škrbić, motorna snaga cijelog projekta, željan novog, više puta pokreće nekoliko velikih rock koncerta na Bilinom Polju u organizaciji “Naše Riječi”. To je bilo skoro revolucionarno.
On je sa nama posebno mladima blizak, neposredan. U međuvremenu na mjesto Glodura – glavnog urednika svih izdanja dolazi Lola Rajić, nekadašnji profesor, jedan prefinjen duh koji nas ispunjava novim, građanskom inspiracijom u pisanju.
On je bio potpuno osvježenje u odnosu na sve ranije ksenofobne novinarske kadrove koji su karijeru pravili pukom apologijom i, eventulanim uhođenjem nove generacije novinara.
Da, bila je to “Naša riječ” koju sam neobično zavolio. Bila je čast raditi za ovaj gradski sedmičnik koji je pretekao izdanje rekordnih 20.000 primjeraka. Tih nekoliko godina ( 1981 -1984.) koliko sam radio u “Našoj riječi” ostavile su dubok pečat na moju kasniju sudbinu.
Mnogo sam naučio. Nikada ne smijem zaboraviti tog starog novinarskog vuka” Vlastimira Vlastu Mijovića, ili, strogog urednika Slobodana Stojanovića ali, niti Džemu Rošića, urednika radija, dobronamjernog ali, jako opreznog.
No,Džemaludin Ramić, drugi urednik sa radija imao je jednu posebnu veliku osobinu. Za razliku od kolega, on je svakodevno pratio pisanje Oslobođenja i drugih novina tako da je uvijek težio za jednim širim prilazom u infromisanju.
Kada sam u oktobru 1981. došao u redakciju dobio sam radni stol preko puta Bogoljuba Ilića. Bogi je već bio stari i prekaljeni novinar koji je završio književnost i engleski jezik.
Svojim markantnim izgledom, bogatom crnom kosom i brkovima, više je podsjećao na neku TV ličnost nego na kolumnistu “Naše riječi” u kojoj piše seriju komentara pod nazlovom “Da li smo po(zur)ili gdje se kritički osvrće na primjenu Zakona o udruženom radu. (ZUR)
***
Bogoljub je bio pronicljiv, hrabar i drugačiji. Sjećam se kako je pokraj njega uvijek bila otvorena crvena kutija “Hercegovine” bez filtera. On je bio jedini novinar u redakciji koji je pušio na muštiklu.
Ostavljao je utisak kako ova muštikla daje njemu neku snagu, inspiraciju u suočavanju sa praznim papirom u pisaćoj mašini. Imao je petlju da govori i misli kritički. Zbog toga nikada nije bio sam.
Njegovi najbliži bili su Nikola Pisker, fotograf Omer Arnaut i Rasim Borčak koji je rekordno brzo postao urednik. Njihovo drugo mjesto bilo je u susjednom restoranu “Opatija” gdje su se nekada znali pridružiti i Lejla Sarajlić ili Duško Tomić.
Možda sam se nekih novinara poput Miladina Krstića, S.Stojanovića ili Marijana Džambe… mogao bojati jer kod njih nikada nije bilo osmijeha. Morao je da vas plaši svijet koji je izgubio smisao za humor.
Bogoljub je međutim, bio drugačiji. Njegovo smisao za humor odavao je drugačijeg čovjeka. Kada smo pričali o Kunderi kojeg je Bogoljub volio, on je savršeno razumio kako ljude u ovim vremenima tvrde partijske discipline možete prepoznati po smijehu.
U njemu sam pronašao upravo to o čemu je pisao Kundera. Njegov smijeh je ohrabrivao, ukazivao na njegovu unutrašnju slobodu. U trenucima dok ste u “Čeljabinsku” mogli pronaći osmijeh nikada se niste trebali bojati.
Bogi je po svoom smislu za humor bio svjetionik tog drugačijeg svijeta.
Tih godina pred najveću pobjedu nezavisnosti i suverenosti BiH koja se ogledala u Olimpijadi 1984. daleko od očiju javnosi prelamali su se duboki i teški obračuni oko statusa naše zemlje.”Naša riječ” nije moga izbjeći ovim uticajima ali i unutrašnjim dodouše prikrivenim sukobima i obračunima.
Dominatna elitan grupa novinara Mišo Šobić, dopisnik Tanjuga, M. Bečirović, dopisnik Politike, Željko Vuković, dopisnik Večernjih i Esad Hečimović, također, dopisnik Večernjih sa Vladom Hamerom, dopisnikom Vjesnika, imali su svoj jak i nesporan uticaj na redakcijsku politiku “Naše riječi” preko dva najjača pera u redakciji: Miše Vukotića kao i Natke Buturović.
Zenica je tih godina bila meta preko koje su se, uz Sarajevo u Bihać, trebale proizvoditi afere kako bi se poljuljala teško stečena nezavisnost i ravnopravnost Republike pogotovo, poslije priznanja Muslimana kao nacije.
Po svemu sudeći ova zadaća je bila u rukama gore pomenitih novinara od kojih su Milan Bečirović i Mišo Šobić, povezani sa nekolicinom saradnika iz SDB te, partijskim aktivistima kao npr Milanom Garićem, pjesnikom, Radivojem Ivkovićem, školskim inspektorom, imali glavnu i centralnu ulogu da uvijek od Zenice “načine slučaj” u saveznim razmjerima.
Tako je načinjeno mnogo slučajeva kao npr slučaj “Šimić” ili, slučaj zabrane knjiga Monografije Ćamila Kazazovića o ulozi Muslimana u NOP-a.
Uz sve to treba dodati zabranu knjige satira Bogoljuba Ilića “Okolo”. “Naša riječ” koja je dostizala svoj vrhunac tih kritičnih godina također, je morala na neki način biti kompromitovana i, “islamizirana”
***
“Našu riječ” sam napustio u jesen 1984. pod pritiskom OK SK Zenica. Moja novinarska karijera je tako bila okončana. Njen glavni izvršilac bila je ambciozna i (alkohlizirana) Medina Delibašić kojom je rukovodio i dirigovao Slobodan Stojanović i Mišo Vukotić.
Stvarni razlozi za moju elimaniciju bilo je ranije pisanje za islamske novine “Preporod” (što sam doznao mnogo kasnije) a, formalni povod po izjavi Medine Delibašić “prepisivanje” partijskih dokumenta kao novinskih članaka.
Istini za volju, to je možda, bilo tačno, jer, u takvim nesigurnim dobima kao početnik niste ništa bolje niti mogli uraditi a da sačuvate svoj posao.
Bio je to početak kraja jednog velikog projekta oslobođenja u vremenu diktature proleterijata. Prvi pucanj u “Našu riječ”. Cijela zenička SDB bila je na nogama.
Tokom partijskog suđenja pokazalo se pravo lice mnogih kolega pogotovo, onih koji su pripadali staroj gardi koji su po svemu sudeći živjeli na dva platna spiska. Da, da onih kojima se baš vjerovao.
O tome ne bih želio pisati zbog zaštite dostojastva njih bilo kao živih ili već umrlih.
Poslije presude mnogi su redakciji su bili radosni. Bogoljub je bio tužan. Mi ćemo se razići te 1984. A sudbina će htjeti da se susretnemo rane 1993. kada je Bogoljub ušao u Press Centar III Korpusa Armije BiH.
Igrom slučaja, njegov bliski drug Rasim Borčak, koji je već poodavno napustio “Našu riječ” i uznapredovao u Sarajevu, po izjavi specijalaca oko štaba Stjepana Šibera, izvađen je 1992. god. iz radio studija dok je uživo prenosio granatiranje prostora oko Hitne pomoći u Sarajevu.
Ova priča o Bogoljubu i Rasimu, dva drugara iz Opatije, slika je kompleksnih odnosa kroz koje je prolazila “Naša riječ” I, uprkos svega uspjela očuvati svoj obraz i historijsko mjesto i ugled patritskog glasila Bosne I Hercegovine.
***
Bogoljub Ilić će u najtežim danima zločina u selu Ahmići kao novinar “Naše riječi” odapeti najubojitiju strelicu kojom će sa nekoliko tekstova historijske vrijednosti odbraniti čast “Naše riječi” I “Radio Zenice” ali i, novinarske profesije uopšte u Zenici.
Bogoljub će u ratnom izdanju list a “Oslobođenje” od 23. oktobra 1993 god. napisati teskt sa naslovom “Ustaše na Muslimane ustaše” ( u prilogu faksimil) gdje do kraja ogoljava hipokriziju nekih novinara “Naše riječi” poslije zločina u Ahmićima, Vitezu, Zenici…. I vrlo direktno će potvrditi “poznata je i cijena vaše šutnje – stotinjak maraka mjesečno”
Dušanu Musi, Ivici Tomiću, njegovoj supruzi Nadiji i još nekolicini drugih Bogoljub će poručiti “Bila je to cijena i za vašu reafirmaciju i afirmaciju ustaštva…”
Ovako je u tim dramatičnim godinama mogao pisati samo jedan od velikih i nepotkupljivih novinara I, pitati kolege: “da li se u suočenju sa sobom pitate koliko je metaka ispaljeno vašom intelektualno-novinskom rukom, da li se krvavi ustaški nož briše o novinski papir sa vašim tekstom koji ga je ponukao na klanje”
Bogoljub Ilić je ostavio neponovljivi historijski pečat na sudbinu Zenice ali, i cijele BiH. Pisao je u ime bosanskohercegovačkih patriota, pisao je nesebično i partijski neizanteresovano.
Neustrašivo!
***
“Naša riječ” je u svom najburnijem razdoblju, uoči agresije na našu zemlju, bila primjer povezanosti herojstva ali, i novinarske “apologije zločina”.
No, “Naša riječ” kao lokalni list ostavila je ipak, iza sebe remek-djelo. Neustrašivost.
Na vrhu ovog remek djela nalazi se mnogo novinara kojima predsjedava Bogoljub Ilić – Bogi.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
