Umjesto kolumne: ko je Ibrahim Emić, autor više skoro 200 Zeničkih priča na Zenicablogu

Gotovo svakog dana naš sugrađanin Ibrahim Emić nagradi nas sa po jednom pričom – kolumnom, koje objavljujemo na razne teme o našem gradu. Sve kolumne Ibrahima Emića možete pratiti NA OVOM LINKU. Više sugrađana nas je pitalo da nekada, osim iz Ibrahimovog pera, objavimo i priču o samom autoru članaka, koji nerijetko vraćaju Zeničane u stara vremena.

Naš saradnik Ibrahim Emić je rođen u Zenici 1952.g. Radni vijek je završio kao nastavnik praktične nastave u SMŠ Mladost u Zenici. Zahvaljujući svome praktičnom znanju iz oblasti elektronike prethodno radeći u Željezari Zenica i u RTV servisu, prenosio je znanje na učenike, ujedno zajedno sa njima praveći uređaje koje su demonstrirale spoj teorije i prakse. Uspjeh i nagrada za to su brojne diplome osvajane na Državnim takmičenjima.

Na upit kako je došao na ideju da bilježi i stvara tekstove o svom gradu, kaže da je “jedina ideja vodilja prilikom pisanja članaka bila želja da oni svojim sadržajem dotaknu dušu brojnih Zeničana koji ih čitaju, pri čemu treba imati na umu da oni nisu historija, nisu sučeljavanje činjenica i dokumenata o prošlosti.

-Cilj je da pa i budući historičari, da i uz druge pisane tragove o prošlosti , bolje osjeti stvarni život nekoga doba, čitajući šta su o tome rekli savremenici, učesnici tih zbivanja bez obzira što je to zabilježio jedan dnevni pripovjedač. Dakle, ovo nije potpuni dokumentarni tekst, ovdje ima i impresije, ovdje se čak malo i ,,odluta”, istina se vidi svojim očima, da se nekoga precijeni a nekoga potcjeni, subjektivno pa , i ne želeći to , koliko je to istina ili ne. Otuda i želja da se Članci dopune, isprave, da se da od strane čitalaca njihova ,,istina”…kaže Emić.

On kaže da nastoji da to ostavi ,,crno na bijelom”, i prikazati takav odraz stvarnosti iz kojeg prizilazi činjenica da će poslije određenog protoka vremena i kad patina padne na sam tekst, taj tekst objektivno postati – istina. A istina je, da je sa današnjim čitaocima provodio zajedničko djetinjstvo, školovao se u istim školama, posjećivao iste igranke, žureve, išao na korzo, zaljubljivao se u lijepe Zeničanke (od kojih je jednu i oženio i evo ih već 46 godina zajedno), slušao istu muziku ….

-Neko bi mogao reći da su članci  posvećeni samo mojoj generaciji, ali, činjenica je da ima i članaka sa brojnim činjenicama, u vidu historijskih, geoloških, etnografskih i umjetničkih artefakata, koje sam prilježno i dosta mukotrpno sakupio, u svojoj dugoj karijeri pasioniranog kolekcionara. Sva brojna iskustva prenosim specifičnim modelom kratkih priča, tako da se u njima, narodski rečeno, može naći po nešto za svaki ukus, a što opet, u jednom širem pogledu, predstavlja šaroliku i bogatu , kulturno-historijsku panoramu Grada Zenice.  Smatram da su ove priče ,,laka lektira” , koja nije samo jeftina zabava, nego i često vraćanje dragim, zapretanim sjećanjima po kojima neumitno pada prašina zaborava, ali zaiskri i po neka suza prilikom čitanja ili gledanja slika iz zajedničke nam prošlosti, nastavlja Ibrahim.

U pojedinim odlomcima koje su ove priče iznijele na svijetlo dana, mnogi nađu sebe ili sebi drage prijatelje, rođake, pretke, podsjete se na kultna mjesta izlazaka, koncerata, zabava, na sve one lijepe trenutke koje su voljeli i kojima se , sa radošću i nostalgijom, danas vraćaju, ali ovaj put samo kroz sjećanje. I to je ono što autora čini sretnim, pošto ovaj njegov uradak nimalo nema u sebi naučne ili muzeološke pretencioznosti.  Ljubav, posvećenost, otkrivanje zaboravljenih priča i zapisa naših predaka, bili su njegov jedini naum, i jesu i sada, u ovom najvećim dijelom – intimnom poduhvatu.

-U mojim kratkim bilješkama iznešeni su i neki podaci o urbanom rastu Zenice, kao i ličnostima koje su dale značajni historijski, naučni ili kulturološki obol periodu u kome su živjeli i stvarali. Ostalo je još mnogo toga nedorečenog, mnogo od onih dešavanja i ljudi koji trebaju svakako naći svoje mjesto u priči, ali ponovit ću, pisanje priča je potpuno spontano i predstavlja nepretenciozan čin, nastao kao posljedica moje višegodišnje okupiranošću strasti zvanom kolekcionarstvo, ističe.

Ove priče Ibrahima Emića uskoro će dostići nezanemarljiv broj od 200. priča, ali, nadamo se da će se taj broj još i dalje povećavati, napominjući da ni autor a ni mi nemamo ambicija da svaka priča ne bude podložna na kritiku, dopunu, jer čitalac je taj koji je krajnji arbitar…….