U tišini pozorišne scene, dok se svjetla pale i odjek proba se gubi u prostoru, upoznajemo čovjeka čiji su vizuelni rukopisi osvajali teatarske prostore širom Evrope. Bugarski scenograf Nikola Toromanov, poznat po smjelom izrazu, scenskoj simbolici i estetskoj preciznosti, trenutno boravi u Zenici, gdje u Bosanskom narodnom pozorištu radi scenografiju za predstavu Dom Bernarde Albe, u režiji Damjana Pejanovića.
Sa više od 20 godina iskustva i priznanjima u nizu evropskih i azijskih zemalja – od Bugarske i Rumunije, preko Turske i Izraela, do Rusije – Toromanov se ubraja među najcjenjenije savremene scenografe evropskog teatra. U intervjuu govori o tome kako oblikuje prostor, kako vidi savremeni teatar i zašto vjeruje da je scena mjesto gdje se mora desiti sudar estetike i ideje.
- U Zeničkom pozorištu radite scenografiju za predstavu Dom Bernarde Albe, prema tekstu Federica Garcije Lorce, čija je premijera zakazana za 29. april. Ovo je Vaša prva saradnja s nekom teatarskom kućom iz Bosne i Hercegovine. Recite nam više o samoj predstavi i kako je došlo do saradnje.
– Sve je počelo prije neke dvije godine kada sam se prvi put susreo s Damjanom Pejanovićem, dok sam radio na jednoj predstavi u Crnoj Gori. Tada je on asistirao briljantnom bugarskom reditelju Javoru Gardevu u toj predstavi na Cetinju. Odmah smo se sprijateljili. Damjan je tada bio uključen u cijeli proces – prevodio je, pomagao oko jezika. Rekli smo da ćemo nastaviti saradnju u budućnosti. U međuvremenu, on je završio Akademiju i radio na nekoliko projekata. Kada se pojavio ovaj u Zenici, pozvao me i, naravno, prihvatio sam da budem dio tima.
Osim što mi je zadovoljstvo raditi s njim jer mi se zaista sviđa način na koji pristupa radu, volim i putovanja, nova mjesta i ljude. Do sada nisam bio u Bosni i Hercegovini, tako da mi je ovo dvostruko zadovoljstvo. Sretan sam što sam ovdje.
Što se same predstave tiče – riječ je o tekstu koji govori o represiji nad ženama u patrijarhalnom španskom društvu. Glumačku ekipu čine isključivo žene – vrlo su kompaktne, profesionalne i izuzetno posvećene. Dom Bernarde Albe ne bi se mogao realizirati bez jakog tima – i glumačkog i tehničkog. Cijelo pozorište mi se sviđa. Direktor Miroljub Mijatović stalno je prisutan, podržava nas i prati rad.
- Možda Vam je fizički ovo prvi boravak u Zenici i BiH, ali vaš rad već je bio na sceni ovog pozorišta – i to nagrađen. Predstava Ničija zemlja, Makedonskog narodnog teatra iz Skoplja, rađena prema tekstu Danisa Tanovića, osvojila je nagradu za scenografiju na Festivalu bh. drame 2018. godine. Kakvo je bilo to iskustvo u poređenju s aktuelnim projektom?
– Riječ je o dva potpuno različita komada i dvije različite estetike. Dom Bernarde Albe je klasični komad iz tridesetih godina prošlog stoljeća, dok je Ničija zemlja, po tekstu Danisa Tanovića, savremen komad. Kod makedonske predstave scenografija je bila više nalik filmskom setu, a ne tradicionalnoj pozorišnoj scenografiji – to je bila želja reditelja Alexandera Morfova iz Bugarske. Ovdje radimo drugačije – s apstraktnim prostorom koji je istovremeno zatvoren i višeslojan. Igra se sa elementima poput vrućine, nedostatka svježeg zraka, pa i vode kao simbola olakšanja i žeđi. Scenografija će biti i realistična i simbolična – radimo kroz sva čula kako bismo to prenijeli publici.
Ova scenografija će biti još bolja – na drugačiji način. Sa Damjanom radim kolektivno, kroz uzajamno povjerenje. Imamo i sjajnu dramaturginju Nedžmu Čizmo, koja mnogo doprinosi projektu. Svi smo kao kotačići u jednom dobro usklađenom mehanizmu.
- U Bosni i Hercegovini nemamo studij za scenografe i kostimografe. Koliko bi značilo da se otvori takav studij?
– Značilo bi mnogo. Mislim da bi takav studij trebalo što prije otvoriti, jer scenografija je zaista divna pozorišna umjetnost. Nije samo u pitanju fizički izgled scene – to je prostor gdje se kreativnost potpuno otvara. A uz to, to je timski rad.
- Radili ste u brojnim zemljama i osvojili brojne nagrade. Kako biste uporedili rad u inostranstvu s radom na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini?
– Gdje god radim na Balkanu – osjećam se kao kod kuće. Nisu ljudi svuda isti kao Bugari, ali imaju sličnu energiju. Mogu s njima raditi direktno, bez okolišanja. Zapadno pozorište je… pa, generaliziram, ali često zna biti dosadno – sve je isto. Ovdje još uvijek postoji glad za stvaranjem, želja da se nešto novo napravi. Iako je region siromašniji, taj entuzijazam se osjeća u svakom segmentu rada. –
- Ispada da s manje novca dolazi više umjetnosti.
– Upravo tako. Ipak, treba reći i da u eri sveprisutne vještačke inteligencije koja preuzima mnoge sfere života, to neće moći kod pozorišta. Teatar će se najduže odupirati tome jer će uvijek zavisiti od ljudske kreativnosti. Ljudi su živi u teatru.
- Dobitnik ste brojnih priznanja, kako za scenografiju, tako i za rad na filmu i dizajnu. Šta Vam znače nagrade?
– Po prirodi sam vrlo samokritičan – uvijek postoji neka trema kada radim, uvijek strahujem kako će sve ispasti. Volim raditi s mladim, kreativnim ljudima poput Damjana jer je to dinamičnije, izazovnije. Volim izazov – ne volim statiku.
Radio sam i na filmu, ali više volim pozorište. Film je ubrzan – vrijeme je novac, sve mora biti tačno, precizno, a mi u Bugarskoj nismo baš najorganizovaniji. U teatru imate vremena – da razmišljate, mijenjate, poboljšavate. Nagrade su lijep znak da je neko prepoznao vaš rad, ali najvažnije je da sami osjećate da ste nešto stvorili.
- Posebno se izdvaja nagrada UNITER-a koju ste dobili 2012. godine za scenografiju predstave Posjeta, prema tekstu švicarskog deamatičara Friedricha Duerrenmatta, u Nacionalnom teatru u Bukureštu. Šta Vam ona znači?
– To je bila velika predstava – nešto poput opere. Ogromna scena, ogroman izazov. Potrudili smo se da iskoristimo svaki kutak scene koja godinama nije korištena kako treba. Sve smo uklopili u scenografiju – bilo je to kompleksno, ali izuzetno ispunjavajuće iskustvo.
- Radite i mnoge druge umjetničke stvari – ima li vremena za lične projekte?
– Nažalost, ne mnogo. Ranije sam imao izložbe crteža i slika. Posebnu strast imam za strip – volim crtati stripove, to je nešto što radim za svoju dušu, iz zabave. Ali pozorište je ipak moja prva ljubav – i ne žalim zbog toga.
- Imate li poruku mladim ljudima na Balkanu koje imaju osjećaju da imaju kreativnost ali možda nemaju načina ili hrabrosti da se odvaže da to pokažu?
– Prije dvije godine počeo sam predavati Scenografiju na Akademiji u Sofiji. Radim sa mladim ljudima koji se zanimaju, imaju sve moguće informacije koje trebaju, ali ne znaju da ih nađu sami, da se bore kako da dođu do informacija, kako su naše generacije radile kojima su nedostajale informacije, ali smo bili kreativni u tome kako da pronađemo način da dođemo do njih. Pošto sam od Vas saznao da u Bosni i Hercegovini nema studija za scenografiju, ponoviću da treba da se otvori taj studij. Ima divnih profesionalnih ljudi u vašoj zemlji i siguran sam da mogu biti dobri učitelji, da mogu prenositi svoje znanje na mlađe. Istina, to je spor proces.
Mladim ljudima koji žele učiti, koji se žele baviti scenografijom, mogu poručiti da trebaju specifični, znatiželjni, pametni, posvećeni, da će im se otvoriti prvo mala vrata, koja će voditi kasnije u otvaranje većih vrata i prilika.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
