Drugu polovinu XX festivala bosanskohercegovačke drame, održanog u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici od 12. do 20. septembra, sveprisutni Covid nažalost nije zaobišao, upravo zbog njega otkazano je učešće u natjecateljskom programu sarajevskog Pozorišta mladih, koje je u suradnji s Internacionalnim teatarskim festivalom MESS produciralo predstavu “Ništa nas ne smije iznenaditi”, autorski projekt redatelja Aleša Kurta i dramaturginje Nejre Babić.
UZBUDLJIV PROCES
Drugi pak autorski projekt stigao je iz Mostara: predstava se zove “Identitluk”, nastala je u koprodukciji dva tamošnja teatra, Hrvatskog narodnog kazališta i Narodnog pozorišta, kao i Studija za izvedbene umjetnosti, a potpisuju ga redateljica Tanja Miletić Oručević i dramaturg Dragan Komadina, kao i kompletni glumački ansambl. Komad je to što je lani i ove godine, unatoč zaprekama pandemije, mnogo putovao i gostovao, u Jajcu, Brčkom, na Danima satire u Zagrebu – temeljen je na vrlo umješno vođenoj improvizaciji koja počiva na esejima Amina Maaloufa, libanonskog romanopisca i esejista uvrštenim u knjigu “U ime identiteta”.
”…bio je to zahtjevan, ali iznimno uzbudljiv istraživački proces za glumce koji su kroz improvizaciju stvarali dijaloge, monologe i dramske situacije, a ovi su monolozi, u dramaturškom smislu, poslužili kao polazno višeglasje kojim je stvoren scenski svijet u kojemu su likovi unatoč svim formalnim spolnim, nacionalnim ili sociološkim razlikama, zapravo bolno slični u inzistiranju na kolektivističkim verzijama doživljaja svijeta”, kazao je o predstavi dramaturg Dragan Komadina.
Pozorište Prijedor izvelo je jedan, od ukupno dva originalna dramska rukopisa na kojima je građena neka od sedam predstava izvedenih u natjecateljskom programu XX festivala, a po odabiru selektorice Ljiljane Čekić, riječ je o dramskom prvijencu Velimira Stojanovića (1940-1985) “Nije čovjek ko ne umre”, praizvedenom još 1978. godine u Kamernom teatru 55 u Sarajevu. U Prijedoru je ovaj tekst postavljan dva puta: uoči ratnih devedesetih i uoči pandemije, u oktobru 2019, sada u režiji i adaptaciji Marka Misirače, dramaturg je bio Darko Cvijetić. Prve riječi koje čujemo u predstavi glase: “Sve teče, a ništa se ne mijenja” i one će naznačiti taj neki gotovo aforistički štih cijelog tog komada uronjenog u crnu komediju protkanu nitima groteske, pa i farse, Cvijetić će to nazvati “rondo-splet šećernih igara” aludirajući na bolesnike-šećeraše, glavne junake drame. Takve igre riječima i smislom prožimaju cijelu predstavu, čujemo izreke poput: “…mnogo gorak šećeraški život….”, ili “ …čovjek je javna tajna koja nikog ne zanima…”, nisu rijetke ni zajedljive opaske kao što je “…sam čovjek to je čovjek u najgorem društvu…” ili konstatacije trećih lica o glavnim junacima “…bolestan im je šeretluk…” ili “…nama ode zdravlje, a njima bolest cvjeta…”.
Kao na ovogodišnjim Pozorišnim/Kazališnim igrama u Jajcu, tako ni na XX festivalu bosanskohercegovačke drame u Zenici dojam o sadašnjem trenutku teatra u Bosni i Hercegovini ne bi bio potpun bez predstave “Šindlerov lift”, proizašle iz istoimenog romana Darka Cvijetića, književnika, napose pjesnika, ali i svestranog pozorišnog poslenika, a u režiji i adaptaciji gosta iz Beograda, Kokana Mladenovića, realizirane u sarajevskom Kamernom teatru 55. Moćna je to ansambl-predstava što bešavno spaja fragmente Cvijetićeve proze i poezije – rat je, istina, glavno lice romana, pa tako i predstave, on se sublimira u ratnim događanjima u Crvenom soliteru u Prijedoru, mitskom mjestu Cvijetićevog romana, od prvih sukoba do posljednjih dana minulih strahota i suočava nas s onim najstrašnijim od svih pitanja: gdje smo mi sami bili u to doba bezmjernog užasa, što smo učinili da do njega ne dođe, da li smo se barem pokušali suprotstaviti bezumlju i surovoj sili oko nas, ali i u nama?
A sve to odlikuje i predstavu laureata zeničkog Festivala “Sedam strahova”, inscenaciju romana istog imena zeničkog književnika Selvedina Avdića, dramatizaciju potpisuju Emina Omerović i Selma Spahić, ujedno redateljica tog izuzetno angažiranog i pozorišno utemeljenog projekta praizvedenog u junu ove godine, u koprodukciji Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice i Festivala bosanskohercegovačke drame. Ono što je kod Cvijetića Crveni soliter, mjesto patnje i krika žrtve, ovdje je Muzička škola, obavijena šutnjom i sramom zbog događanja u njoj, kada su upravo tamo nestajali ljudi samo zbog toga što su bili druge vjere ili nacije – dva zloduha, dva kriminalna tipa, braća Pegaz, pri samom kraju predstave to će ne bez cinizma direktno izreći: “Muzička škola je naš poklon gradu.
ČOVJEK NOSOROG
Nakon svih belaja koji su se tamo desili, grad više nije nevin niti će biti dok bude svijeta. Kad god se na nekom mjestu okupi više ljudi i kad počnu pričati o tome kako je grad lijep, pitom, a ljudi u njemu dobri, neko će se sjetiti Muzičke škole”. I kao kod Cvijetića postavlja se pitanje krivnje i nevinosti, nas koji smo ostali, znali za to što se događa, a učinili nismo ništa da bismo to spriječili. U tom mračnom vremenu kada su ubojstvo i smrt bili svakodnevica.
No, “Sedam strahova” ne sadrži se samo u tome, svojevrsna je to epopeja jednog čovjeka na rubu očaja, promašene egzistencije, razočaranog, bezvoljnog, koji će u jednom trenutku smoći snage da se trgne, izdigne iz te klonulosti i pokuša pomoći bliskoj osobi – nešto poput glavnog lika, činovnika Berengera u Ionescovom “Nosorogu” koji se gotovo neprimjetno preobražava od neprimjetnog mladog čovjeka sklonog piću i bez ikakvih prohtjeva, ideala i želja u odlučnog borca za spas ljudske vrste, sa pokličem: “…Kako čovjek može biti nosorog, to je nepojmljivo, čovjek je nadmoćan nosorogu!”.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
