Bosna i Hercegovina je ušla u jednu od najopasnijih industrijskih epizoda posljednjih godina: domaća proizvodnja čelika nalazi se pred gašenjem, dok institucije ne uspijevaju ili ne žele usvojiti privremene zaštitne mjere koje bi dale predah domaćim proizvođačima. U središtu ove priče nije samo tržište, nego i duboko ukorijenjen utjecaj uvozno-trgovačkog lobija, čiji je interes da čelik ostane jeftin za uvoz, a domaća proizvodnja oslabi do tačke nestanka. Prema dostupnim analizama, riječ je o sukobu dva modela: jednog koji podrazumijeva proizvodnju, radna mjesta, lance dobavljača i transport, i drugog koji podrazumijeva trgovinu, uvoz i kratkoročni profit. U tom sukobu, domaća industrija je ostala bez zaštite, a posljedice se već vide u Zenici, Prijedoru i cijelom lancu firmi koje žive od čelične proizvodnje.
Šta se zapravo dogodilo
Vijeće ministara BiH nije usvojilo prijedlog privremenih zaštitnih mjera na uvoz čelika, iako su entitetske vlade, institucije i predstavnici industrije upozoravali da je domaća proizvodnja ozbiljno ugrožena. Radi se o mjeri koja je, prema navodima iz javnih izvora, trebala biti vremenski ograničena i usmjerena na očuvanje domaće metalne industrije dok se tržište ne stabilizira. Umjesto odluke koja bi dala prostor proizvođačima da prežive, uslijedilo je odgađanje i političko prebacivanje odgovornosti. Zenicablog je tokom marta i početka aprila objavio niz tekstova koji su detaljno pratili razvoj događaja, od prvih upozorenja sindikata do hitnih sastanaka uprave, radnika, dobavljača i predstavnika komora.
Ključna poruka tih tekstova glasi da BiH ne gubi samo jednu fabriku, nego cijeli industrijski sistem koji se godinama gradio i koji zapošljava hiljade ljudi. Najveća politička i medijska osjetljivost ove priče leži u pitanju: ko zapravo profitira od toga da zaštitne mjere nisu usvojene? Zenicablog u svojim tekstovima direktno upire na uvozno-trgovački lobi, a posebno na firme iz Hercegovine, među kojima se kao najistaknutiji akter pominje Lager iz Posušja. U jednom od ranijih tekstova navodi se da se uvozom čelika obrću milioni, dok domaća proizvodnja slabi i gasi se, što stvara vrlo jasnu ekonomsku sliku interesa.
Javno dostupni poslovni podaci dodatno objašnjavaju zašto je Lager često u fokusu. Portal MostarLive je naveo da je ta firma 2025. godine ostvarila prihod od 312 miliona KM i neto dobit od 78 miliona KM, što je svrstava među najuspješnije kompanije u Federaciji BiH. To ne znači da je poslovanje samo po sebi sporno, ali znači da je riječ o kompaniji s velikom tržišnom moći i vrlo jasnim interesom u segmentu uvoza, distribucije i logistike. za tri godine neto dobit ove kompanije je veća od 230 miliona KM, što znači da za tri godine prometa ostvaru jednu dobiti, što je svrstava u vrh profitabilnosti ne samo u BiH. U kontekstu zaštite čelika, takve firme imaju vrlo direktan motiv da zadrže otvoren, nezaštićen i profitabilan uvozni kanal.
Politička blokada
Ono što dodatno produbljuje krizu jeste politička blokada. Više izvora potvrđuje da je prijedlog zaštitnih mjera prošao entitetski nivo, ali je na državnom nivou zaustavljen. Zenicablog navodi da je HDZ BiH glasao protiv, čime je prijedlog praktično srušen u Vijeću ministara BiH. To je u javnosti otvorilo sumnju da se ne radi samo o “različitim ekonomskim stavovima”, nego o svjesnom političkom štitu za uvozničke interese. Raport je ranije izvijestio da je Lager Posušje upozorio Vijeće ministara BiH na “pogubne posljedice” mogućih carina, što dodatno pokazuje koliko je uvoznički sektor bio aktivan u pokušaju da spriječi mjere koje bi pogodile njegov poslovni model. U isto vrijeme, sindikati i domaći proizvođači tvrde da je politika morala birati između kratkoročnog interesa uvoza i dugoročne zaštite domaće industrije. Problem je što je izbor, prema svemu sudeći, pao na stranu uvoza.
Čelik nije obična roba. On je osnova građevinarstva, infrastrukture, transporta, energetike i velikog broja pratećih industrija. Zbog toga svaka zemlja koja ozbiljno planira industrijsku politiku mora voditi računa o tome da barem dio proizvodnog lanca ostane pod domaćom kontrolom. BiH je, međutim, dopustila da se pitanje čelika svede na trgovinu, a ne na stratešku sigurnost. Prema tekstovima Zenicabloga, bez zaštite je ugroženo više od 40.000 radnih mjesta, dok se u užem industrijskom lancu često spominje oko 11.000 direktno i indirektno vezanih radnika. To nisu samo radnici u fabrici, nego i ljudi u željeznicama, transportu, servisnim djelatnostima, kooperantskim firmama i dobavljačkom lancu. U tom smislu, gašenje željezare ne bi bio lokalni problem Zenice, nego državni ekonomski udar.
Lanac posljedica
Zenicablog i drugi izvori upozoravaju da bi gašenje proizvodnje pokrenulo lančanu reakciju: manje tereta za željeznice, manje posla za transportere, manje posla za dobavljače, manje prihoda za prateće privredne subjekte i više zavisnosti od uvoza. Hitni sastanak s dobavljačima i kupcima Nove Željezare Zenica pokazao je da je čitav sistem povezan sa stotinama firmi i hiljadama zaposlenih. Takođe je naglašeno da je proizvodnja čelika usko vezana uz širi privredni i transportni sistem BiH. Uprava Nove Željezare je nakon odbijanja zaštitnih mjera zatražila novi hitni sastanak i upozorila da je proizvodnja u ozbiljnoj opasnosti. Radnici su bili spremni i na blokade ulica i pruga, što pokazuje dubinu očaja i osjećaj da institucije ne razumiju razmjere problema. U javnosti su se pojavile i potresne ljudske priče, poput ispovijesti radnika koji se pitaju hoće li sutra imati posao i hoće li moći izdržavati porodice.
U cijeloj raspravi često se prešućuje jedan važan element: kvalitet uvoznog čelika. Sindikalni predstavnici i industrijski akteri tvrde da se u BiH uvozi materijal čiji kvalitet nije uvijek adekvatno provjeren, posebno kada dolazi iz tržišta koje koristi subvencije i agresivnu izvoznu politiku. Ako se takva roba uvozi po nižim cijenama, ali uz slabiju kontrolu kvaliteta, onda je domaća industrija dvostruko kažnjena: i cijenom i standardima. Zenicablog je u tekstu o “pravim pobjednicima i gubitnicima” naveo da je uvoz često skuplji nego domaća proizvodnja, što znači da BiH ne štiti jeftiniju robu, nego skuplju zavisnost. Još 8. aprila 2026. objavljeno je da je najveći uvoznik čelika i željeza u BiH upravo Lager iz Posušja, te da su uvozna dobra često skuplja za oko 50 posto, a 2022. godine i dvostruko skuplja od domaćeg izvoza. To je važan podatak jer razbija narativ da je uvoz automatski jeftiniji i korisniji za potrošače.
Širi evropski okvir
BiH nije izolovan slučaj, ali za razliku od nekih evropskih zemalja, nije reagovala na vrijeme. Evropska industrija čelika je i sama pod pritiskom, sa zatvaranjima fabrika, rastom cijena i sve težom konkurencijom izvan kontinenta. Upravo zbog toga mnoge zemlje koriste zaštitne mjere kao privremeni štit, a ne kao trajno zatvaranje tržišta. To je i suština cijele rasprave: zaštita domaće proizvodnje ne mora značiti izolaciju, nego vremenski ograničen mehanizam kojim se čuva industrijska baza dok tržište ne normalizuje uslove.
U BiH je, međutim, takav instrument predstavljen gotovo kao prijetnja tržištu, iako bi posljedice nečinjenja bile mnogo teže. Upravo zato mnogi komentatori smatraju da je riječ o svjesnom favorizovanju uvoznog interesa nad domaćom proizvodnjom. Zenica je u ovom slučaju više od grada i više od fabrike. Ona je simbol industrijske Bosne i Hercegovine, simbol radničkog identiteta i dokaz da se u ovoj zemlji još uvijek može proizvoditi, a ne samo trgovati. Zbog toga su tekstovi Zenicabloga o čeliku dobili toliku pažnju: oni ne govore samo o jednom pogonu, nego o cijelom sistemu koji se urušava pred očima javnosti. Posebno je snažna činjenica da su se radnici, sindikati, dobavljači i kupci ujedinili u istoj poruci: bez zaštite domaće proizvodnje nema budućnosti za čitav lanac.
To je rijedak slučaj kada privreda, radnici i lokalna zajednica govore jednim glasom, a država ipak ne reaguje. U takvom ambijentu, svaka nova sedmica bez odluke povećava cijenu nečinjenja. Ako se ništa ne promijeni, BiH će ostati bez još jednog industrijskog oslonca i postati još zavisnija od uvoza. Ako se mjere konačno usvoje, šteta će i dalje biti velika, jer je mnogo vremena već izgubljeno. U oba slučaja, jasno je da je političko odgađanje pogodovalo samo onima koji su već zarađivali na uvozu. Zato je najprecizniji zaključak da je priča o čeliku u BiH priča o borbi između proizvodnje i trgovine, između radnih mjesta i provizija, između strateškog interesa i kratkoročnog profita. A u toj borbi, kako stvari sada stoje, uvoznički lobi je dobio previše prostora, a domaća industrija premalo zaštite.
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
