Naše

Stoljeće zeničkog novinarstva

Stoljeće zeničkog novinarstva- Historiju zeničkog novinarstva nisu napisali ni političari koji su je diktirali, a ni novinari koji su je stvarali, nego su je napisala dva naučnika, istraživši je detaljno i otkrivajući, na osnovu artefakata, neke njene u javnosti manje poznate dijelove

Piše: Raif Čehajić, publicist

Sredinom februara ove godine zeničke novine „Naša riječ“ zaokružuju 65 godina postojanja, što je veliki jubilej i za ovaj list ali i za Zenicu, pošto je u Bosni i Hercegovini veoma malo novina sa ovako dugom tradicijom izlaženja. No, historija zeničkog novinarstva započinje mnogo ranije i traje nešto duže od trajanj ovoga lista budući da su se prve novine u gradu pojavile prije jednog stoljeća. Mada stoljetna, ovoj historiji se, čini mi se, ne pridaje neki veći značaj. Jednostavno, novinari kao da bježe od nje ne usuđujući se zaroniti među artefakte i ozbiljnije istražiti pojavu, nastanak i razvoj novinarstva u gradu. To što i napišu je fragmentarno i odnosi se uglavnom na njihove medije u kojima rade i to povodom nekih jubileja ili godišnjica.

Ipak, krajem prošle godine pojavila se dugoočekivana, cjelovita priča o historiji zeničkog novinarstva koju, međutim, nisu napisali ni političari koji su je diktirali, a ni novinari koji su je stvarali, nego su je napisala dva naučnika, istraživši je detaljno i otkrivajući, na osnovu zatečenih artefakata, neke njene u javnosti manje poznate dijelove. Taj zanimljiv esej, koji slovi kao naučni rad o zeničkom novinarstvu i uz njega štamparstvu, objavljen je u „Zborniku radova“  (periodičnom časopisu koji izlazi jednom godišnje) Filozofskog fakulteta zeničkog Univerziteta pod naslovom „Štamparstvo i novinarstvo u Zenici u 20. stoljeću“, čiji su autori pretprošle godine preminuli prof. dr. Salih Jaliman (Zenica, 30. septembar 1951.-Sarajevo, 26. april 2019.) i prof. dr. Mirza Džananović (Zenica 1989.). Ovaj naučni rad je tako, bar među novinarima,  pobudio veću pažnju, prije svega jer je – kako sam rekao – rijetka tema u gradu metalurga.

Kako se i iz naslova može zaključiti, autori pararelno prate razvoj ove dvije branše u Zenici s pojavom prvih novina u gradu pa do danas. Zapravo, ideja o pisanju i objavljivanju ovog rada je djelo prof. dr. Mirze Džananovića, koji iza sebe ima vrlo uspješnu i bogatu karijeru mladog naučnog istraživača poznatog po knjizi „Grad u dimnjacima – urbanizacija Zenice od 1945. do 1990. godine“ (izdavač „Zjenica“ Zenica, 2017.) kao i po nekoliko dobrih naučnih radova. On je pomenuti rad učinio zanimljivijim na način da je već napisani članak profesora Saliha Jalimana (tada kustosa zeničkog Muzeja), pisan još sredinom 1980-ih godina za interne potrebe Muzeja, a nikada objavljen, naslova „Štamparska djelatnost u Zenici do 1980. godine“, kombinovao sa svojim radom na period od 1980. godine do danas stvorivši novo, opširnije djelo obima desetak kompjuterskih stranica.

U radu se polazi od činjenice da je „štampa bila najmasovnije sredstvo društvenog komuniciranja  koje je pratilo i registrovalo događaje u najširem smislu (globalno, nacionalno i lokalno),  doprinosivši ne samo informisanju javnosti nego i širenju znanja“ te se daje kraći osvrt na pojavu i razvoj štamparstva/izdavaštva u Bosni i Hercegovini od 16. stoljeća i pojave prve štamparije u Goraždu i prvih novina „Bosanski vjestnik“, konstatujući da se najveća ekspanzija bh. štamparstva dešavala nakon Drugog svjetskog rata, kada se u BiH pojavljuju mnogobrojni dnevni, sedmični i mjesečni listovi i časopisi (sredinom 1980-ih godina u BiH je izlazilo više od 500 različitih novina i časopisa). To je period kada nastaju i mnoge štamparije, a među njima i zenički „Dom štampe“.

Pojava prvih novina

Prateći te trendove, autori primjećuju da je otvaranje novih štamparija impliciralo i pojavom novina, različitog žanra i periodike, koje su imale važnu ulogu u kreiranju javnog mišljenja ali i sakupljanju informacija o historiji Zenice, te navode primjer iz 1915. godine kada se u štampariji Adolfa Weissa štampa prvi zenički list pod imenom „Zenički list“, novine šaljivog karaktera (autori nemaju čvrstih dokaz za tu tvrdnju, recimo neki primjerak te novine, nego od ranije poznatu činjenicu prihvataju iz javnosti kao vjerovatnu).  Sa sigurnošću se, međutim, za prvu novinu u Zenici može smatrati „Kapidžik“, list “zabavno-humorističko-satiričnog žanra“, koji je izlazio 1919. godine (i ćirilicom i latinicom) u štampariji Rafaela Trinkija. Obima prosječno četiri stranice, štampano je 17 brojeva, a izlazio je „kad mu se prahne“ i slovio listom srpsko-hrvatske omladine sa Nikolom Božićem na čelu kao urednikom a kasnije Jovom Marjanovićem. (O tom listu svojevremeno je pisao i zenički neumorni istraživač Mirsad Đulbić od koga sam pozajmio i naslovnicu 16. broja.)

Upravo opisom prvih novina u Zenici kao i kasnije njihove cijele palete narednih, identifikovan je ključni momenat u nastanku jedne nove pojave u gradu – novina i njihovih urednika i vlasnika. To je vrijeme kada u gradu, u tek osnovanoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, novine postaju „okupljalište prve generacije modernih zeničkih intelektualaca koji su svojim radom unijeli duh modernosti, u još uvijek, poprilično uspavanu zeničku svakodnevnicu“. Nije li ovo, uz one druge, i najveća vrijednost ovog rada, budući da su to činjenice ne samo malo poznate nego i rijetko objelodanjivane u priči o hronologiji zeničkog novina. Zato mislim da je rad je osmišljenosti i logičnoj strukturi vrijedan doprinos zeničkom novinarstvu.

Nastavljajući hronološko predstavljanje novina, njegovih urednika i štamparija u kojima su nastajale, autori se fokusiraju na period između dva svjetska rata kada su političari (još tada) koristili novine kao sredstvo pridobijanja glasača u vrijeme izbora pa je 1923. godine Veljko Grgurević pokrenuo sedmični radikalno-politički-informativni list pod nazivom „Narodne novine“  štampane u Weissovoj štampariji. Te novine su njihovom vlasniku vjerovatno trebale da obezbijede pobjedu na izborima. Da li je tako i bilo ne znam, ali je nakon izbora list  ugašen, mada se ponovo 1927. godine – kako navode autori rada –  pojavilo nekoliko njegovih brojeva.

Iz „Štamparske i novinske djelatnosti u Zenici u 20. stoljeću“ saznajemo da je u gradu do Drugog svjetskog rata kraće vrijeme izlazilo još nekoliko novina. Tako se 1939. godine pojavio „Zeničanin“, prvi zenički časopis za kulturu koji je pokrenuo Jakov Ozmo a urednik je bio Derviš Imamović. Zbog liberalnijeg koncepta list je bio meta tadašnje vlasti pa su radi predostrožnosti 1933. i 1934. izašla samo četiri broja. Te godine (1939.) izlazile su i nezavisne novine „Slobodna riječ“ (vlasnik i urednik je bio Faik Omerspahić) i štampano je šest brojeva, te „Vjesnik župe svetog Josipa u Gornjoj Zenici“ (1940. godine štampan samo jedan broj). U tom razdoblju kraće vrijeme je izlazio i satirični list „Zvrndalo“ kojeg je osnovao već spominjani Jevrej Jakov Ozmo.

I u 1937. godini pojavljuje se jedan list. Naime, vlasnik štamparije Gojko Milošević pokrenuo je nedjeljne informativne novine „Jedinstvo“, čiji urednik je bio Milan Mitrašević. Ni one  nisu bile dugog vijeka, ali je ova štamparija uspjela da se održi i nakon Drugog svjetskog rata pa je nacionalizovana i postala vlasništvo Sreskog narodnog odbora a ondašnja vlast je koristila za štampanje svojih materijala. U toj štampariji nakon rata tiskan je i list „Udarnik“, glasilo Sindikalne podružnice Željezare.

U pararelnom prikazivanju razvoja ove dvije branše, autori se posebno osvrću na period nakon Drugog svjetskog rata i to od 1950. godine kada je u Zenici osnovana štamparija i knjigoveznica koja je nakon dvije godine dobila naziv „Knjižar“ (smatra se da je to bila preteča budućem „Domu štampe“), te se uskoro udružila sa Željezarinom štamparijom i tek osnovanim novinama „Naša riječ“. Time je u gradu zaokružena djelatnost štamparstva i novinarstva. Mada je to tada izgledalo kao pun poslovni, pa i politički pogodak, ova integracija nije dugo trajala, jer se „Naša riječ“ 1964. godine izdvaja iz ovog zajedništva osamostalivši se i prešavši u štampariju sarajevskog „Oslobođenja“, dok je istovremeno u centru Zenice sagrađena nova zgrada budućeg štamparskog giganta „Doma štampe“. Time je omogućena ekspanzija izdavačke djelatnosti u gradu što će se u narednom periodu pokazati opravdanim ulaganjima u ovu oblast.

Odmah nakon Drugog svjetskog rata, ističu autori, u Zenici počinje izlaziti već spominjani list „Udarnik“ čiji urednik je bio Božo Dilberović a kasnije Živko Babić te Drago Blažević do 1951. godine kada se list gasi. No, Zenica nije dugo bila bez svojih novina jer 1951. Radnički savjet Željezare pokreće mjesečne novine pod nazivom „Metalurg“, čiji je prvi urednik bio Milan Stajić, zatim Aleksandar Gadžić te Rade Janičijević. List koji je kasnije izlazio 15-dnevno tretirao je teme uglavnom iz Željezare, ugašen je u augustu 1963. godine ali koji mjesec kasnije isti izdavač pokreće „Bilten“ iste koncepcije i imena urednika. Poslije Rade Janičijevića glavni urednik „Biltena“ je bio Čedomir Lješević. Osnivanjem Rudarsko-metalurškog kombinata Zenica dolazi i do promjena u izdavanju novina jer 1969. „Bilten“ se integriše sa drugim glasilima u preduzećima RMK Zenica: sa „Ljubijskim rudarom“, „Našim kolektivom“ i „Litvom“ i od njih nastaje prvo mjesečni a dvije godine poslije 15-dnevni pa sedmični list naziva „Metalurg“ kao glasilo RMK Zenica sa glavnim urednikom Čedomir Lješević a potom Branislav Tucaković. List je izlazio sve do početka 1990. kada se pod vodstvom glavnog urednika Branka Boričića gasi.Teme koje je „Metalurg“ prezentirao  odnosile su se uglavnom na aktuelnosti u preduzećima RMK Zenica, ali je bilo i općih tema iz društvenog života pa je tako list imao veliki uticaj na javnost u sredinama u kojima se pojavljivao.

Jedan od značajnijih zeničkih listova bila je i „Delegatska tribina“, zvanični informativni list Skupštine opštine Zenica, čiji je prvi broj izašao 1974. godine nakon uspostavljanja delegatskog sistema u tadašnjoj državi. List je izlazio redovno prije i poslije sjednica Skupštine  opštine Zenica ili skupština različitih SIZ-ova donoseći važne zaključke, odluke i druge informacije. Nažalost, većina brojeva „Delegatske tribine“, čiji je 500. broj izašao 18. augusta 1988. godine, nije sačuvana; sačuvani su uglavnom oni brojevi koji su objavljeni kao dodatak redovnim brojevima „Naše riječi“.

Vrijeme tvorničke štampe

U socijalističkom periodu bivše  države, koji autori detaljnije obrađuju, štamparska i novinska djelatnost doživljavaju puni razvoj. Bilo je to  vrijeme tvorničke štampe, kada je govoto svako veće preduzeće izdavalo svoje, većinom mjesečne novine, a mnoge su se štampale u „Domu štampe“. Pored lista RMK Zenica „Metalurga“, i građevinsko preduzeće „Izgradnja“ je izdavalo svoje novine istoimenog naziva kao i preduzeće, zatim „Vatrostalna“ (čiji urednik je bio Žarko Vasiljević), „Metalno“ (Periša Pejović) „Zenicatrans“,  „Zening“, ZPP, Rudnik i dr. I medicinari su izdavali svoje mjesečne novine pod nazivom „Medicinski vjesnik“, čiji urednik je bio dr. Veljko Sladojević, dok je  novine povremeno izdavao i FK „Čelik“. Mnoge od ovih novina pripremala je „Naša riječ“ pa je glavni urednik u većini slučajeva potpisivan Ivica Milešić, rukovodilac tadašnjih Posebnih izdanja „Naše riječi“.

Historičari tvrde da je tada u Zenici izlazilo čak 30 listova i glasila koji su stanovništvo informisali o svim važnijim društveni, političkim, privrednim, kulturnim, sportskim i drugim događajima i tako sve do pred izbijanje agresije na BiH, kada zbog besparice i rata mnoge prestaju izlaziti. Iako su nakon rata neke od pomenutih novina obnovljene a pojavile su se i neke nove, vremenom je zbog poslijeratne besparice većina  ugašena. Još tragičnije je što nisu sačuvani primjerci tih prijeratnih pa i ratnih novina, a onih koje su sačuvano je veoma mali broj primjeraka i mogu se naći u zeničkom Muzeju i Gradskoj bibilioteci. A oni su svjedoci svih važnijih događaja i ličnosti iz tog perioda.

Dok autori prate razvoj novinarstva, odnosno „Naše riječi“ od prvog broja do danas, sa štamparstvom je nešto drugačija situacija. Tom djelatnošću, u kojoj je u ratu i nakon njegovog završetka u Zenici osnovano nekoliko novih štamparija, od kojih neke i danas rade, autori se ne bave, nego sa Dejtonskim mirovnim sporazumom završava njeno prikazivanje, sa izuzetkom „Doma štampe“ koji je u prvoj deceniji ovog vijeka otišao u stečaj.

Glavne novine „Naša riječ“

Međutim, od 1956. godine, pa i danas, glavne novine u Zenici su bile i ostale „Naša riječ“ (osnovana 15. februara 1956.) čiji prvi glavni urednik je bio Milan Ševaljević, a prva trojica novinara u redakciji Božidar Majstorović, Dušan Jakšić i Avdo Husarić. Novine je osnovao i izdavao Sreski narodni odbor a kasnije postaju glasilo Općine Zenica. Kako je vrijeme odmicalo i izdavači „Naše riječi“ su se mijenjali; do agresije njen izdavač je bio Socijalistički savez radnog naroda. Mijenjanjem izdavača mijenjalo se i zaglavlje novina s atributima, neko vrijeme „Naša riječ“ je bila list Socijalističkog saveza radnog naroda a potom List za društvena i politička pitanja te List slobodnih građana suverene BiH, pa ratna „Naša riječ“ a danas su kao privatno i sedmično glasilo nezavisne novine.

U početnom razvoju „Naše riječi“, pa i kasnije,veliku ulogu u njenom rastu odigralo je nekoliko političara, poput Ilije Materića i Rade Galeba, koji je bio i prvi direktor novoformiranog preduzeća „Naša riječ“. U prvim decenijama izlaska lista značajnu ulogu odigrao je novinar Fadil Ademović, koji je neko vrijeme bio i glavni urednik, a kasnije Milivoje Đurić i Pane Škrbić i dr. Osnovna misija lista u početku bila je izvještavanje o svim dešavanjima u Zenici ali i  gradovima Zeničkog sreza, gdje je list imao i svoje stalne dopisnike. List je izlazio jednom sedmično (srijedom) i ta praksa nastavljena je sve do 1978. godine, kada se pojavljuje dva puta (ponedjeljkom i petkom). „Naša riječ“ je štampana latinicom sve do 25. maja 1987. godine kada je do početka maja 1992. godine jedna stranica štampana latinicom a sljedeća ćirilicom i tako naizmjenično, sve do 8. maja 1992. godine kada ponovo prelazi samo na latinicu.

Autori u osvrtu na posljednju deceniju 20. stoljeća konstatuju da je ovo razdoblje obilježeno „brutalnom agresijom“ koja je uticala na sve pore života stanovništva te je došlo i do značajnih promjena u medijima u „konceptualnom, kadrovskom, uredničkom, vizuelnom, vlasničkom i svakom drugom pogledu“. Agresija je promijenila „ulogu novinarstva koje prelazi na rad u ratnim uslovima“. Zbog izrazito pogoršanih uslova za rad, elektronski mediji su bili posebno ugroženi pa značaj dobijaju printani, kojima je nedostajalo osnovnog materijala za štampanje. Novine su ipak uspijevale iscrpno pratili razvoj događaja na frontu, kao i druga važnija dešavanja i o tome izvještavati čitaoce. Istovremeno je ocijenjeno da je, pored „civilnih listova“ potrebno osnovati i posebne vojne novine te se pojavljuju nova glasila, naročito u Trećem korpusu i njegovim jedinicama. Osim „Naše riječi“ u Zenici počinje izlaziti i ratno izdanje „Oslobođenja“ za zeničku regiju i u periodu od juna 1992. do oktobra 1993. štampana su 32 broja.

Ovaj moj prikaz rada profesora Jalimana i Džananovića koincidira sa datumom kada „Naša riječ“ zaokružuje 65 godina postojanja, pa smatram da je on i dobar prilog ovom jubileju. No, kako se u radu „Štamparska i novinska djelatnost u Zenici u 20. stoljeću“ govori samo o historiji printanih medija, znači da je to samo (veći) dio historije zeničkog novinarstva. Dakle, za cjelokupni prikaz razvoja medija u Zenici nedostaje historija elektronskih, koja je prije godinu dana prezentirana u knjizi „Radio Zenica – 50 godina globalnog medija“. Da bi Zenica imala cjelovit i detaljniji prikaz razvoja novinarstva, mislim da bi bilo dobro kad bi u gradu neka institucija ili izdavačka kuća naučni rad „Štamparska i novinska djelatnost u Zenici u 20. stoljeću“ objedinila sa knjigom „Radio Zenica – 50 godina globalnog medija“ te ih objavila kao cjelovitu publikaciju. Time bi se zaokružilo cijelo jedno stoljeće kao ukupna povijest novinarstva u gradu. Bio bi to zaista pun pogodak i za izdavaštvo, ali i za medije, jer bi Zenica napokon dobila veoma značaj dokument o cjelovitom prikazu nastanka i razvoja novinarstva.

FOTOSI: Naslovnica „Kapidžika“ broj 16 i prvog broja „Naše riječi“

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala je UG Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Instalirajte android aplikaciju ZENICABLOG - link na GOOGLE PLAY STORE
i aplikaciju za Apple-IOS operativni sistem