Ljudi

Sretko Radišić: Ko misli da lijepa priča u ratu postoji, laže i sebe i druge

Radišić, antifašista, socijaldemokrata, predsjednik SGV PR ZDK-a, političar u penziji, govori o svojoj knjizi “Jedan život u dva vremena”

”Jedan život u dva vremena” naziv je Vaše nove knjige. Šta Vas je ponukalo da napišete autobiografsku knjigu?

– Može se reći da je to autobiografska knjiga. Izvor su moja sjećanja kroz koja sam pokušao proći put koji sam živio i sjetiti se događaja i ljudi sa kojima sam se susretao. Život se živi sa ljudima i zbog ljudi. U djetinjstvu smo bili djeca, u školi drugarice i drugovi, isto to u studentskom domu i na fakultetu, poslije u vojsci i na radnom mjestu.
Zasnivali smo porodice i živjeli normalno. Došao je rat koji je mnoge ljude unesrećio. Mnogima je promijenio putanju života, neki su ipak i kroz ovo najnesretnije vrijeme pokušali da zadrže smjer i uspijevali u tome. Knjiga je, ustvari, podsjećanje na taj put u kome su ljudi bitni i koje kao takve treba sačuvati za cijeli život.
Zajedništvo nas je činilo sretnim u određenom periodu u jednoj lijepoj državi, ali se ta ideja, bar kad sam ja u pitanju, održala i u manje lijepom vremenu i u ratnim godinama. Htio sam knjigom poslati poruku svom prvom unučetu Davidu i njegovim vršnjacima, ali i uopšte svim ljudima, da stanje rata više nikad ne dožive.

Željezara je bila država u državi

Vaš sin Vladimir zaslužan je za naslovnu stranu u kojoj je spojio dva vremena i zastave ex-Yu i BiH. Naravno, tu je i Zenica kao radnički grad u dva vremena…

– Ne smijemo lamentirati nad Zenicom. Cijeli prostor bivše Jugoslavije osjeća posljedice raspada. Zenica je motiv, izazov i podsticaj i uvijek treba pokretati nove procese. Nekada je Zenica imala moćnu Željezaru koja je bila država u državi. Danas više nije tako. Ali, moramo pronalaziti nove izazove. Ne smijemo kapitulirati pred negativnim pojavama kao što je odlazak mladih obrazovanih ljudi koje Zenica na tako nevjerovatan način produkuje. Ako mi se išta dopada u ovoj našoj Zenici, to je jak obrazovni sistem. Tu su izazov i sučeljavanje na jedan novi način sa ekološkim problemima. Izazov je u tome da se na drugi način obezbijedi veći broj radnih mjesta, da se obezbijedi bolji standard, jer bi tako ljudi bili sretni i zadovoljni, da se briga o ljudima u zdravstvenom pogledu podigne na viši nivo. Mi imamo zdravstvenu zaštitu, ali mi smeta što i mi nemamo klinički centar. Smatram da to Zenica zaslužuje.

Bili ste na odgovornoj poziciji na početku rata u Zenici. Kako danas gledate na taj period?

– Pošao sam putem koji je bio i logičan i normalan na osnovu toga kako sam živio prije rata. Kada je došlo do političkih transformacija, ostao sam u SDP-u BiH i pokušali smo dati odgovore na izazove vremena. I kad sam obavljao određene uloge, a najzahtjevnija bila je potpredsjednika Opštine Zenica 1992. i 1993, mogu reći da sam bez ikakvih skrupula imao otvorenu komunikaciju. Više sam se bojao za ljude koji nemaju nikakve komunikacije, koji su u izolaciji, sami. Ako bi me neko pitao za recept kako proći u ratu – nema tu recepta. Ne daj Bože samo da se ponovi. Trudili smo se u Zenici da bude najbolje što može biti. Ali, treba znati da lijepa priča u ratu ne postoji. Ko misli da to postoji, laže i sebe i druge.
Pokušao sam napraviti hronologiju zbivanja od formiranja Željezarskog bataljona u kome sam učestvovao, od prvog izlaska na ratište, prvih crnih informacija kada izgubite druga, a kamoli za četiri godine gdje je oko 400 radnika Željezare u Željezarskom bataljonu dalo živote u odbrani domovine.

Omjer žrtava

Jedan ste od osnivača Srpskog građanskog vijeća – Pokret za ravnopravnost u BiH.

– SGV je ideja ljudi koji su zajedno živjeli u ratu, dijelili dobro i zlo, koji su očuvali tu tanku nit povjerenja. Ljudi su progovorili jednim glasom da ne žele etničke podjele. Bilo je tu porodica iz mješovito nacionalnih brakova, zajedničke djece. Teže je krv cijepati nego državu. Bilo je dobronamjernih ljudi, imali smo veliku podršku. Mislim da smo pronašli civilizovan građanski odgovor i formu otpora.
Pokazali smo da ne stoje svi Srbi iza etničkog projekta koji su htjeli provesti Karadžić i slični. Mada, ne možemo biti zadovoljni i sretni da je veliki broj Srba, ipak, podržao to. Ali, podržalo je dosta i ideju SGV-a. Vrijeme je pokazalo da se u BiH stvari normalizuju, da su se ljudi prepali rata, da je svako sagledao i vidio svoj omjer žrtava, da su i mnogi Srbi svjesni da nisu smjeli prekoračiti crtu, posebno u Srebrenici. Ali, može se govoriti i o drugim primjerima, o stradanju Srba na Kazanima u Sarajevu, o granati koju su ispalili Hrvati na Zenicu koja je napravila masakr ispred Robne kuće, o žrtvama Hrvata… Kad se sve sagleda, svi su gubitnici. Pobjednika nema. Razum bi trebao da prevladava, a mi bismo trebali iz dana u dan da ugrađujemo više faktora integriteta, da jačamo ovu zemlju, da se spajamo, a ne razdvajamo.

Mirza Dajić/Oslobođenje

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala je UG Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Instalirajte android aplikaciju ZENICABLOG - link na GOOGLE PLAY STORE
i aplikaciju za Apple-IOS operativni sistem