Posuđeno

SLOGA VIŠE NE POSTOJI: Nema zemlje za obućare

Zenica će za koji dan ostati bez svojih obućara. Obućarsko preduzeće Sloga odlazi u stečaj.

Ne znam zašto me ova vijest toliko rastužila. Morao sam se do sada navići. Jer, Zenica je ostala bez RMK Prometa, preduzeća Metalno, Vatrostalna, Dom štampe, Izgradnja, Progres, TP Marketi, Zmajevac, bez hotela Zenit, Internacional, Rudar, Metalurg, desetine odmarališta u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj gori, bez kina Central, Metalurg, Društveni dom… Dugačak je taj niz propadanja i nestajanja, praznine su sve veće i ništa ih ne ispunjava.

Nema bez čega nije ostala Zenica, zašto bi preduzeće Sloga bilo neki izuzetak u tom nizu?

Sloga je malo obućarsko preduzeće, koje je prije pola vijeka osnovao Vojo Đurić. Oduvijek je zapošljavalo osobe sa invaliditetom i na svom vrhuncu imalo pedesetak radnika i šest obućarskih radnji. A onda su uslijedili višestranački izbori, demokratija, tranzicija, pljačka, rat, postratna pljačka, divizija nesposobnih direktora i njihovih loših ugovora… Zbog duga Poreskoj upravi, “Sloga” odlazi u stečaj. Od septembra prošle godine osam preostalih obućara (osoba sa invaliditetom, ponavljam) primalo je jedva stotinjak maraka plate.

Sada mole gradske vlasti da ih ostave u radnjama.

„Volio bih da sa jednim kolegom zadržim radnju i da nastavimo dalje. Tako isto misli kolega u radnji na Carini i onaj u prostoru pod Stadionom. Bili bismo u stanju da izmirimo sve što treba prema državi i da ostvarimo dovoljno za svoje porodice“, rekao je obućar Latif Rizvić za portal Zenica Info.

Može li im neko pomoći? 

Evo, recimo, u Federaciji postoji Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom čiji je jedini posao da pomognu našim obućarima.

Ima li novca?

Fond ubire novac od svih poslodavaca u Federaciji. Uzimaju i deset posto ukupnog iznosa sredstava planiranih za politiku aktivnog zapošljavanja Federalnog zavoda za zapošljavanje kao i pet posto iz kantonalnih zavoda.

Dakle, ima ko može pomoći, ali gotovo sigurno možemo zaključiti da neće.   

Kao što smo već pisali na Žurnalu, od 20 zaposlenih u pomenutom Fondu, tek su četiri osobe sa invaliditetom, a ostali su do svog radnog mjesta uglavnom došli putem političkih dogovora i rođačkih veza. Novac se najčešće dijeli firmama koje su u vlasništvu stranačkih kolega rukovodilaca Fonda. Te firme nikoga ne zapošljavaju, nego su osobama sa invaliditetom davale stotinjak maraka a ostalo trpale u svoj džep. I o tome je Žurnal pisao.

Morao sam se navići na propadanje firmi, morao sam se navići na nepotizam, na naše svakodnevne prevare i bizarne krađe, ali eto nisam. Iznova me je rastužila sudbina zeničkih obućara.

Mogu podnijeti optužbe da patetišem iz ličnih razloga, iz čiste koristi. Jer, rado sam odnosio cipele na popravak kod obućara iz Sloge. Tačno znam zašto.

Nikada nisu propustili da mi pohvale obuću. Najčešće sam odlazio kod jednog koji je, bar tako mislim, bio gluhonijem. Gestikulacijama je hvalio svake cipele koje donesem, kuckao petu i mirisao kožu pa zadovoljno podizao palac u znak izvrsnosti. Odmah sam i ja svoje iznošene cipele gledao drugačijim očima. Kad dođem po njih, ponovo mi je gestikulacijom objašnjavao zahvate koje je učinio – kako ih je kalupom učvrstio, zalijepio potplat, prošio ih najčvršćim koncem. Jedva sam čekao da ih ponovo obujem i kuckam ulicom u njima kao step plesač.

Naravno, može se reći da je to bila tek lukavost jednog obućarskog majstora, manevar da sačuva mušteriju, ali isto tako se može reći da se radi o malom magičnom ritualu, čemu sam ja sklon da vjerujem. Jer, nakon njegove intervencije, moje konfekcijske cipeletine postajale su ručno rađene, skupe, nekakve italijanske šik cipele. Tako sam umišljao.

Osam posljednjih zeničkih obućara danas moli gradske vlasti za pomoć. Kažu da će, ukoliko ih ostave u radnji, moći vlastitim radom zaraditi i za porez i za svoje porodice. Naravno da im niko neće pomoći, kao što rekoh. U svijetu tranzicijskih predatora nema mjesta za ljude koji smatraju da je moguće preživjeti isključivo od poštenog rada. To bi bio opasan presedan.

Obućari i slične zanatlije ne pripadaju ovome svijetu. Konzumerizam prezire vezanje za predmete, zato što takva sentimentalnost šteti bjesomučnoj potrošnji. Kakvu budućnost imaju tržni centri tamo gdje malo ljepila i komad konca mogu od starih cipela učiniti nove? Šta u tom slučaju da rade sa akcijskim prodajama, sezonskim popustima, blek frajdejima i promotivnim cijenama?

Ovo je svijet u kojem nas ubjeđuju da samo stalna promjena i okrutna ambicija donose bolju budućnost. Osoba koja odluči da stane, vrlo brzo će doživjeti vrtoglavicu od potrošačkog, nezajažljivog kruženja oko sebe.

U današnjem svijetu nema mjesta za Slogu. Na mjestu nekadašnjih obućarskih radnji niknuće novi nargila barovi, proričem bez imalo rizika. Nikoga ne zanima gdje će Zeničani popravljati svoje cipele. Činilo se da je ona fraza o golom i bosom narodu sasvim potrošena. Eto, kao što vidimo, nije.

zurnal.info

Piše: Selvedin Avdić

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala je UG Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Instalirajte android aplikaciju ZENICABLOG - link na GOOGLE PLAY STORE
i aplikaciju za Apple-IOS operativni sistem