Info

Šezdeset posto umjetnina u BiH ukradeno i izvezeno

Šezdeset posto umjetnina u BiH ukradeno i izvezeno – Brojna umjetnička, historijska i naučna djela su u ratnom i poratnom periodu ukradena i izvezena iz Bosne i Hercegovine, među kojim su i ona proglašena nacionalnim spomenicima BiH, ali vlasti ne rade gotovo ništa na njihovom pronalasku i vraćanju vlasnicima, čak i u slučajevima gdje je vlasnik sama država. Vlasnicima tih djela je dodatni udarac to što je veći dio umjetnina završio u susjedstvu, u Hrvatskoj i Srbiji, pa čak i Crnoj Gori, a unatoč obavještavanju policijskih agencija u čijim konkretnim rukama su vrijedna djela, nadležni ništa ne rade da se ta djela i vrate.

Enver Mulabdić je u julu 1992, na samom početku rata u BiH, pobjegao iz Bosanskog Novog, a iza sebe je ostavio vrijednu umjetničku kolekciju koju je prikupljao od 1977. godine, koju je ostavio kod susjeda sa sprata. Po povratku iz Njemačke 1998. je nastojao vratiti umjetnine, što mu je pošlo za rukom osim u slučaju četiri djela, i to najvrijednija.

Radi se o tri ulja na platnu čiji su autori Đoko Mazalić, Petar Tiješić, Vilko Šeferov i o bronzanoj skulpturi autora Frane Kršinića.

“To su djela koja su još u Jugoslaviji bila proglašena od nadležnih institucija kulturna dobra, koja imaju status nacionalnog spomenika. Cijela moja zbirka je nacionalni spomenik BiH”, kaže kolekcionar Mulabdić, koji je ujedno i kustos Muzeja Unsko-sanskog kantona.

Četiri umjetnine koje nedostaju je uz pomoć poznanstava sa arheolozima iz bivše države, “jer sam ja beogradski student, a mi arheolozi se svi poznajemo u bivšoj Jugoslaviji”, otkrio u privatnoj kolekciji Đure Popovića, kolekcionara iz Novog Sada, koji je ta djela javno izlagao i koja se predstavljaju kao nacionalnim dobrima Srbije.

Iako je davne 2006. obavijestio Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, imovina mu nije vraćena. “FMUP nije ništa poduzeo ni za moja djela, ali ni za ostale umjetnine koje su nestale i to do danas”, kaže.

Kako kaže, federalna policija informaciju o njegovim ukradenim djelima nije ni prijavila Interpolu.
Pasivnost vlasti

Zbog pasivnosti vlasti, tuzlanski Centar protiv krijumčarenja umjetninama je objavio prvu bazu podataka sa podacima o nestalim umjetninama u BiH, s ciljem da ona postane baza koja će pokrivati područje cijele države, pojasnio je direktor tog centra, Dženan Jusufović.

On kaže da je prilikom istraživanje tematike otkriveno da postoji ogroman propust u nepostojanju jedne ovakve baze, koja u konačnici omogućava lakše identificiranje nestalih umjetnina i eventualno njihov povratak legalnim vlasnicima. Stvaranje ovakvih baza podataka je i obaveza svih članica UNESCO-a i pripadajućih povelja o zaštiti kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, pa tako i BiH.

“Ovakve baze podataka u svijetu nisu nikakva novost. Postoji nebrojeno mnogo baza istog ili sličnog karaktera u zemljama koje su ozbiljno shvatile ovaj problem, koje imaju za cilj olakšavanje, na prvom mjestu vlasnicima, bilo da se radi o privatnim kolekcionarima ili javnim ustanovama, da potražuju svoje ukradeno blago, ali i istražnim organima, koji na ovaj način imaju tačnije i potpunije podatke za kojom i kakvom umjetninom, koja je predmet potrage, tragaju. Ukupan broj koji se nalazi u bazi podataka nestalih umjetnina je 109 umjetnina u vlasništvu Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, Međunarodne galerije portreta Tuzla i djela iz privatne kolekcije Envera Mulabdića”, pojašnjava on.

On ističe da je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH neka od djela za kojima se traga, a koja su vlasništvo Međunarodne galerije portreta Tuzla i djela iz privatne kolekcije Envera i Damirke Mulabdić, proglasila za nacionalni spomenik BiH, u svojstvu pokretnog dobra.

“To daje sasvim novu dimenziju u ova dva slučaja, jer se ne radi samo o oštećenju legalnih vlasnika u materijalnom i finansijskom smislu, već je riječ o nenadoknadivoj šteti za kulturno-historijsko naslijeđe BiH”, ističe on.
Identitet nacije

Magistrica Dina Šerić, sudski vještak za procjenu kulturno-historijskog nasljeđa BiH, napominje da kulturno-historijsko dobro predstavlja identitet nacije. “Svi propagiraju važnost nacionalnih vrijednosti i vitalnih nacionalnih interesa, ali niko od vlasti se ne bori da se vrati naša kulturna dobra. Uopšte se ne brinu za kulturno naslijeđe”.

“Moramo se zapitati, ako država ignorisanjem ovog problema očito ne podrazumijeva svoje kulturno nasljeđe bilo čijim nacionalnim interesom, da li su onda jedini vitalni nacionalni interesi vrijedni pokretanja zakonskih i izvršnih sistema zaštite oni ne-kulturni”, dodaje Šerić.

I ona je jedna od žrtava ratnog pustošenja kulturnih dobara. Iz porodičnog stana u Novom Travniku su otuđene brojne rukom pisane naučne knjige iz oblasti biologije i hemije, te ručno oslikane botaničke karte i herbariji sa autohtonim, pa i endemskim biljnim vrstama od kojih su neke u proteklom stoljeću i nestale, knjige iz privatne biblioteke njenog pradjeda profesora Jusufa Pečenkovića, a koje je još prije rata pokušao otkupiti među ostalim i Zemaljski muzej BiH. Neke od tih knjiga su starije od 300-400 godina. Iako je policiji prijavljen nestanak tih knjiga, a zna se ko je bio u tom stanu tokom rata, policija nije učinila ništa da rukom pisane knjige stare stotinama godina vrati pravim vlasnicima. Prema informacijama koje je dobila, najvrijedniji artefakti su završili u Hrvatskoj.

Pasivnost nadležnih agencija u BiH prikazuje i činjenica da se na Interpolovoj listi nestalih umjetnina se nalazi samo 14 umjetničkih djela, što je izuzetno mali broj prema opsegu ukradenih djela u BiH u posljednjih 25 godina, napominje Jusufović.

Kustos i kolekcionar Mulabdić napominje da je u susjednim državama situacija po tom pitanju znatno drugačija. “Već na prvom sastanku tadašnjih predsjednika Srbije i Hrvatske, Borisa Tadića i Ive Josipovića, ukradene umjetnine su bile prva tačka sastanka. Od 30.000 umjetnina koje je Hrvatska tražila od Srbije, vraćeno joj je 28.000”, kaže.
Javna tajna

Kad se uzme u obzir da je prema procjenama 60 posto umjetnina u BiH ukradeno i izvezeno, lako je zaključiti da se radi o zaista velikom problemu, napominje Mulabdić.

Javna je tajna, kaže, da je tokom opsade Sarajeva gradom kružio bijeli kombi koji je prikupljao umjetnine, kako ukradene tako i one koje su vlasnici bili prisiljeni prodavati za malo hrane, koji je zatim išao na Pale, na srpskoj teritoriji, gdje su se svakog četvrtka skupljali kolekcionari iz Srbije i za male pare kupovali vrijedna djela. “Crna berza je u ovom ratu je funkcionisala kao i u svim prethodnim ratovima širom svijeta”, dodaje Mulabdić.

“Ilegalna trgovina umjetninama u BiH, kako su to naša istraživanja pokazala, podrazumijeva krijumčarenje umjetnina i njihov transport van granica BiH. Mi sa sigurnošću ne možemo utvrditi gdje se tačno nalaze ukradena djela, ali postoje indicije koje ukazuju da su trenutne lokacije ukradenih umjetnina u susjednim državama BiH, Srbija, Hrvatska i Crna Gora”, kaže Jusufović.

Šerić navodi da je paradoks da ona nikad nije čula kako su na granici otkrivene vrijedne umjetnine koje je neko pokušao prokrijumčariti, dok su studenti Akademije likovnih umjetnosti iz Sarajeva redovno prolazili birokratsku i vremenski dugotrajno apsurdnu golgotu (ne)nadležnih državnih institucija, a graničari su pravili probleme prilikom privremenog izvoza studentskih radova za potrebe njihovih prvih internacionalnih izložbi za koje bi im se rijetko pružila prilika i to najčešće bez podrške države, koji su tražili brojne dokaze i potvrde da se radi o njihovim djelima. Ti studenti, kaže, nikada nisu bili sigurni da li će biti zaustavljeni pri izlasku iz zemlje zato što im “fali još jedan papir”.

Ona je ogorčena s cjelokupnim odnosom bh. vlasti spram kulturnog naslijeđa u zemlji, od neadekvatne zaštite arheoloških lokaliteta, odnosa prema muzejima, pa do pokretnih kulturno-historijskih artefakata.

Operativno djelovanje
Prema njenim iskustvima, podrška institucija je svedena na čistu birokratiju, dok potpuno nedostaje operativno djelovanje, osobito ono koje zahtjeva izlazak iz klimatiziranih ureda na teren.

Osim toga, dovoljno je pogledati odnose prema muzejima. “Kad nema sredstava, otpuste se radnici, nema ko da vodi arhive… Dovoljno je da se izgubi spisak imovine da vrijedne stvari počnu nestajati i niko neće to primijetiti ili uspjeti dokazati”, pojašnjava.

Pokazatelj da to nije samo puka paranoja je činjenica da je otkriveno da nedostaju djela koja su vlasništvo Međunarodne galerije portreta Tuzla, za koje je utvrđeno da nedostaju nakon provedenog inventarnog popisa 2011. godine.

Evidentan je problem u nepostojanju specijaliziranog tijela koje se aktivno bavi rješavanjem ovog problema, napominje Jusufović.

U susjednim zemljama regije, ali i u zemljama članicama Evropske unije postoje pri ministarstvima za kulturu ili ministarstvima za unutrašnje poslove specijalizirana odjeljenja posvećena samo ovoj oblasti.

Veliki problem predstavlja neusklađenost zakona o zaštiti kulturnih dobara, zakona o radu muzeja i galerija (10 kantona Federacije BiH, Brčko Distrikt i Republika Srpska imaju različite zakone koji uređuju ovu oblast), a osim navedenog primjetno je nepostojanje volje u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti da se stvari pomjere sa mrtve tačke, smatra direktor Centra protiv krijumčarenja umjetninama.

Da stvar bude čudnija, kaže Mulabdić, djela koja su nacionalni spomenici su faktički više u vlasništvu države nego privatnih kolekcionara, jer ih oni ne mogu iznositi iz države ili prodavati po još važećem republičkom zakonu iz 1985. godine.

Izvor: Al Jazeera

FB Komentari koji slijede su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Zenicablog - KOMENTARIŠITE GORNJI ČLANAK pristojno i u skladu s etičkim normama javnog obraćanja! Redakcija Zenicabloga zadržava pravo da neprimjerene komentare bez upozorenja obriše, a u slučaju ponavljanja ili težih prekršaja i onemogući autora da nastavi komentarisanje!
Tagovi
 
loading...