fbpx
Ljudi

Šahovski dragulji softe Evela

Šahovski dragulji softe Evela

Mubarek je mjesec Ramazan, a ja dobio zadaću da pišem o čovjeku i šahu. O insanu koji sa postekije odlazi na takmičenje i ubire zavidne rezultate u ovoj misaonoj igri. Evel Karalić, od majke Velide, i oca Ahmeda Senahida, inače oboje junaci mojih priča, jer mi nekako pero najlakše piše o insanima. O drugima pišem đahkad, ali samo kada ih treba javno prozvati. Evel je rođen u Zenici, 16.avgusta 2001.godine, gdje je završio osnovnu školu odličnim uspjehom. Iako je kao dijete doživio nesreću koja je ostavila posljedice, to ga nije zaustavilo da bude uspješan učenik i sve uspješniji šahista. Nakon osnovne škole, Evel upisuje Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku, gdje je također odličan učenik, i uskoro završava treći razred. Ljubav prema šahu vuče korijene još od dede Esada, efendije, kojeg smrt zadesi na dužnosti imama Sejmenske džamije u Zenici. Njemu je UDB-a bila i sudba u onim montiranim procesima osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su ga silili da krivo svjedoči, a on to nije umio. Onda je šah preuzeo Evelov otac Senahid, spletom okolnosti dobi i ime Ahmed, danas sto postotni ratni vojni invalid, koji niže uspjehe na svim šahovskim takmičenjima za invalide i tako pobjeđuje opaku bolest rata PTSP-i. Da li zbog imena, jer kako je rekao Allahov Poslanik sallahu alejhi we sellem: “Na sudnjem danu bićete prozivani po vašim imenima i imenima vaših očeva, zato nadjevajte lijepa imena”, Evel je u značenju prvi.
Ali i u stvarnom životu!

Do sada je osvojio preko pedeset medalja. Od mnogobrojnih, izdvaja onu vice prvaka BiH 2015.godine, koja ga odvodi na Svjetsko prvenstvo. Slijedi zlatna medalja na Regionalnom prvenstvu 2016.godine u Splitu. Ponovo 2017. godine, Evel je vice prvak BiH, nakon čega odlazi na Evropsko prvenstvo. Na Državnom prvenstvu 2019.godine u Dvorovima kod Bijeljine, u izuzetno jakoj konkurenciji postigao je 7,5 poena od mogućih 9 i tako osvojio 2.mjesto i srebrnu medalju, čime je stekao uslov za odlazak na “Svjetsko prvenstvo 2019.” koje se održava u Indiji. Zbog daljine puta, Evel se sprema za Evropsko prvenstvo koje će se održati u avgustu. Na prvenstvo Evel je otišao sa mjesta imama u džematu Gornja Rovna (Kovačevac) kod Busovače. Iako je taj dan od svih učesnika jedini on postio i za šahovskom pločom proveo šest sati, to ga nije spriječilo da osvoji srebro. Valja dodati da se takmičio i na prvenstvu medresa i tamo osvojio prvo mjesto.

Dolazimo u ovo pitomo mjesto u vrijeme prije ikindije, samo koji sat prije dolaska odabrane noći Lejletul-Bedr, jer ništa nije slučajno. Evela nalazimo na stepenicama ispred džamije. Okupljaju se džematlije, ljudi, žene, omladina ali i djeca. Evel ih dočekuje i sa svima se selami. Gledam ove ljude i tražim sagovornika da upitam sluša li efendija. Svi odgovaraju pozitivno, kao da su jedva čekali pitanje, a stariji džematlija Jusuf, glasno dodaje: ”Efendija je za deset, elhamdulillah!” Ovim završavam s njima, jer se oglašava ezan. Evel je u mihrabu, a safove zagrli tišina u kojoj iz mihraba dolazi samo njegov glas. Umilan, topao, ušuškava nas u pokornosti Uzvišenom Gospodaru, dođe do svake duše ponaosob. Baš kao miris tek procvale majske ruže, što se s kraja bašče prospe do svakog, pa i dalje. Nakon namaza ispred mihraba sjedim sa Evelom i propitujem ga. Ali njegove riječi izlaze sporo, odmjereno, šahovski precizno, kao pred potezom, da bi matirale svaku sumnju kako ga slava uzima pod svoje. Ne!

Na pitanje šta je njemu šah, Evel čvrsto odgovara:” Vodič kroz slobodno vrijeme kojeg i nemam puno, ali me učvršćuje i rasterećuje. Kroz šah nalazim prijatelje za lijepo druženje i razgovor. Svakodnevno za šah izdvojim makar sat vremena”.

Još mi ispriča kako je bitno napomenuti da Elči Ibrahim-pašina medresa na čelu sa direktorom daje mu izuzetnu podršku. Čak su mu bili sponzori na federalnom takmičenju. Konačno, Evel mi otkri i svoje ambicije. Želi postići što bolji uspjeh na predstojećem evropskom prvenstvu, ali i svjetskom. Volio bi da se nađe u olimpijskom timu Bosne i Hercegovine, da ponese državnu zastavu. Ali prije svega njegov je cilj nastaviti kvalitetno obrazovanje. Još se nije odlučio šta bi studirao, ali razmišlja o medicini. Tako ovaj mladi softa reda šahovske dragulje, ali i ove posebno, u kojima izrasta u insana kojeg će ljudi priželjkivati ispred svog safa.

Rastajemo se u dvorištu džamije, dok ga sestrinski grli mala sestra Amina, a majka Velida predaje mu veliku kesu čiste garderobe, na što opet Jusuf dobacuje: “Možda je efendija kakvu curu zagled’o!?”
-Ako nije efendija, Boga mi, zagledat će cure njega, odgovaram, dok se smijeh prosipa avlijom nošen olujnim vjetrom niz pitomu dolinu. Ja završavam okvir za ovu tek ispričanu sliku o mladom softi, i razmišljam. Sve su njegove šahovske medalje pune sjaja, ali mi blagost pogleda njegovih očiju matira misli, te zaključim kako nur na licu softe Evela sija najljepše.

Piše: Said Šteta, književnik i novinar

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala je UG Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Instalirajte android aplikaciju ZENICABLOG - link na GOOGLE PLAY STORE
i aplikaciju za Apple-IOS operativni sistem