Receptima kroz Život (napisano 2010.) Nikad nisam volio hemiju. Uvijek su mi bile polujasne hemijske formule ispisane na školskoj tabli pravilnim profesorskim rukopisom, iz periodnog sistema elemenata pamtim samo “kurčatovijum”, a hemijski zadaci – posebno oni u kojima treba “izjednačiti hemijsku jednačinu” – za mene su i dan-danas španska sela.
Razmišljanje o hemiji proizvodi u meni ambivalentna osjećanja: drijemež, u kojem sam redovno preživljavao časove hemije, miješa se sa sjećanjem na djetinjstvo, što me čini “najbudnijim” čovjekom na svijetu. Život je čudan režiser. Danas je izgleda odlučio da sjedne u svoju rediteljsku stolicu i detaljnije se pozabavi čovjekom koji je davno – na prosječan način – zadovoljio stroge nastavnike hemije, koji je posljednjih petnaestak godina veoma sretan bez najmanje pomisli na odvratnu hemiju, ali čovjekom koji se – dok ovo piše – ne može otrgnuti razmišljanju o jednoj čudnoj vrsti hemijskih reakcija.
Obično povod za takve stvari bude potpuno banalan. Vratio sam se kući i ugledao bebicu od deset mjeseci koja u svojim ručicama, misleći da se radi o nekoj igrački, drži “gorivo” koje je istog momenta pokrenulo vremensku mašinu. Radi se o svesci crvenih tankih korica, na kojima je zalijepljena slika nekog sočnog kolača; ispod slike je prepoznatljivim maminim rukopisom napisano: “RECEPTI ZA SLANA I SLATKA JELA” Utisak koji jedna zbirka recepata ostavi na čovjeka obično bude veoma lijep. Preplavi nas osjećaj zadovoljstva, i još ako se potrefi da nam je u tom trenutku prahnulo nešto slatko (a obično u tim trenucima slatka u kući nema ni za lijeka), skoro pa u ustima možemo osjetiti okus poslastica čiji su “načini proizvodnje” pedantno zabilježeni na stranicama zbirke.
Teško da bi me pad šećera u krvi motivisao da razmišljam o hemijskim procesima, a definitivno me ne bi mogao natjerati da nešto napišem. Međutim, ova zbirka recepata je nešto mnogo više od puke statistike broja potrebnih jaja, šolja brašna ili istopljenih redova čokolade za kuhanje. To je istorijski dokument jedne individue, zamjena – doduše, nedovoljna, ali lijepa – za dnevnik koji nikada nisam vodio, a sve to zbog pisanih tragova koji se tu mogu naći.
Otvorio sam svesku i sjetio se prvog razreda osnovne škole, urednog rukopisa zbog kojeg me je drugarica učiteljica hvalila (a koji se odavno pretvorio u švrakopis), kao i svog užasavanja na samu pomisao da tu svesku izaberem za svesku iz srpskohrvatskog jezika, što su mi predlagali roditelji. Skromna sveskica sa jednobojnim koricama nije mogla da zadovolji moje tadašnje apetite, koji su podrazumijevali korice na kojima će biti “He-Man”, “Vali Gator” ili neki drugi heroj tada aktuelnih crtanih filmova.
Letimičnim listanjem stranica zapazio sam da u rukama držim svjedočanstvo o tome koliki sam kampanjac i neuredan đak sa promajom u glavi bio u srednjoj školi. Na njenim posljednjim stranicama se mogu vidjeti naslovi i zadaci kao što su: “PODJELA TROŠKOVA PREMA NAČINU IZRAČUNAVANJA” ili “ISPITATI BESKONAČNOST SLJEDEĆIH FUNKCIJA”. Ceh moje neurednosti i nebrige za školske stvari platila je sveska – tada već zbirka recepata – koju sam u brzini i žurbi ponio u školu da mi zamijeni sveske iz ekonomike preduzeća i matematike.
Kao intermeco između spomenutih životnih razdoblja, tu su i stranice koje opisuju jedan čudan period djetinjstva, u kojem valjda smatramo da je naše ime najljepše, pa ga nemilosrdno ispisujemo po fasadama zgrada raznim kredama, sprejevima i ostalim čudima. Nisam ja nikada uništavao zidove i fasade, ali zato su ceh opet platili listovi sveske sa receptima, na kojima se može pronaći moje “prekrasno” ime, besmisleno napisano barem stotinu puta.
Najbitnije svjedočenje ove male zbirke recepata sam ostavio za kraj. Listajući nazive kolača i slanih jela naišao sam na jedan čist list, nakon kojeg se nastavljaju recepti, ali sa jednim strašnim uvodom, bolje reći – naslovom: “RATNI RECEPTI” Odmah sam se našao u vremenu koje nam je svima obilježilo i uništilo živote. Sjetio sam se iscrpljenih organizama, svoje nevine dječije potrebe za čokoladom i kolačima koja u tim vremenima – kada sam je najviše osjećao – nije mogla biti zadovoljena.
Gladna je bila 1993. godina u Zenici. Pred očima mi se ukazao izraz lica moje majke, koja na moj molećivi pogled otvori svesku sa receptima (vjerovatno da pokaže kako je barem nešto uradila), pročita koji su artikli potrebni za najjednostavniji mogući kolač i – svjesna činjenice da tih sastojaka nema u kući (a ni u prodavnicama, na čijim izlozima su odavno daske) – “porodi” jedan “takav” izraz lica.
Stranice posvećene ratnim receptima govore i o “poboljšanju” situacije, jer su ljudi pronašli mogućnosti da i u takvim uslovima prave neke “kolače”. Pročitao sam nekoliko tih recepata i najinteresantnije zapažanje mi je promjena mjera u odnosu na prijeratne recepte – kilograma u dekagrame, šolja u fildžane itd. – kao i pojava nekih supstituta za stvari koje su i dalje bile nedostupne ili slabije dostupne, a kojima smo se smijali prije rata smatrajući da ćemo sigurno prije vidjeti nekog vanzemaljca nego što ćemo u kolač staviti te sastojke.
Jebeno mlijeko u prahu! Ovo je najznačajnije svjedočenje te bezazlene sveskice, preslikan život generacija kojima je rat prepolovio čitav svijet, natjerao nas da vrijeme računamo “do i od rata”, i to na potpuno isti način na koji je izvršena podjela u svesci.
Na kraju se neko vjerovatno može upitati – kakve veze ovo ima sa hemijom. Pod uticajem vlage, preko željeza se, naprimjer, može prevući sloj hrđe, ali hemijska reakcija koja se desila na mojoj svesci je mnogo ljepša: preko jedne zaboravljene sveske iz zahrđale fioke, čiju su funkciju odavno zamijenili recepti na internetu, kulinarske emisije i gastronomski časopisi, prevučen je sloj svetosti, kulta i obožavanja, i to pod uticajem vremena u kojem smo živjeli i preživjeli.
Nadam se da će ova priča natjerati nekoga da potraži slične predmete u zabačenim uglovima svoga doma, da ih postavi na vidno mjesto i briše prašinu sa njih barem onda kada se briše prašina sa bijele tehnike. Jer, bijela tehnika je bijela tehnika. Ne može da govori i da diše…
Pukovnik Buendija (Sead Kratina)
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
