Priča o tri bh. željezare koje su na vrhuncu poslovanja direktno zapošljavale gotovo 30.000 radnika, a danas tek djelić toga, svjedoči o tranziciji industrije koja se na globalnom nivou nalazi na svojevrsnoj raskrsnici.
Preživjeli su dijelovi postrojenja koji su se mogli uklopiti u nove ekonomske tokove, a ono što nije uništio rat i loša privatizacija, prodato je u staro željezo. Ova industrijska grana koja je na svojevrstan način obilježila našu zemlju, svoje prve korake u BiH pravi s dolaskom Austro-Ugarske monarhije.
Prve visoke peći
Prva visoka peć za proizvodnju gvožđa i čelika u BiH izgrađena je 1891. godine u Varešu. Visoka 12,4 metara, mogla je proizvoditi svega devet tona gvožđa dnevno. Pet godina poslije, u ovom gradu se podiže druga visoka peć kapaciteta 55 tona na dan, a umjesto prve, gradi se nova visoka peć kapaciteta 70 tona na dan.
Uporedo s tim, u Zenici su austrijski industrijalci Leon Bondy, Moritz i Adolf von Schmit te Hans von Peng 1892. dobili koncesiju za izgradnju željezare. Do početka Prvog svjetskog rata, u ovom gradu godišnja proizvodnja čelika je narasla na 227.793 tone.
Nešto kasnije od prethodne dvije, željezara u Ilijašu je utemeljena početkom pedesetih godina 20. stoljeća u doba Jugoslavije, a prvi proizvodni kapacitet pokrenut je novembra 1954. godine. Ovo preduzeće je do početka ratnih dejstava 90-ih godina izraslo u jedan od najvećih livničkih kompleksa na Balkanu. Rat, privatizacija i nepovoljni tržišni uslovi su na kraju odredili daljnu sudbinu većine bh. željezara.
Prodaja starog željeza
Profesor dr. Sulejman Muhamedagić, šef Katedre za gvožđe i čelik Fakulteta za metalurgiju i materijale Univerziteta u Zenici, u razgovoru za Faktor ističe da danas u BiH radi samo željezara u Zenici, kapaciteta proizvodnje oko dva miliona tona tečnog čelika. Godišnje se proizvede oko 850.000 tona ovog proizvoda.
– Za razliku od željezare u Zenici, postrojenja željezare u Varešu su većinom demontirana i završila su kao čelični otpad. U Ilijašu je trenutno u fazi montaža postrojenja za livnicu odlivaka za automobilsku industriju grupacije Prevent koja je do sada u željezaru uložila gotovo 20 miliona eura, a koja će u toku ove godine početi s proizvodnjom. Ostala postrojenja su većim dijelom demontirana. Željezara u Ilijašu ima dobru infrastrukturu za izgradnju novih metalurških postrojenja – pojašnjava Muhamedagić.
Razlog za propast željezare u Varešu objašnjava propalom privatizacijom, te činjenicom da kupci nisu bili iz oblasti metalurgije.
– Nisu poznavali suštinu proizvodnje i prerade metala. Većina firmi koje su privatizirane, a kupci nisu bili iz oblasti osnovne djelatnosti te kompanije, na kraju su propale – ističe Muhamedagić.
Željezara Zenica
Što se tiče željezara u Zenici te činjenice da, iako i dalje radi, zapošljava znatno manji broj radnika nego u predratnom vremenu, profesor Muhamedagić objašnjenje vidi u činjenici da je Jugoslavija kontrolisala uvozne kvote čelika iz drugih zemalja te taj proizvod proizvodila planski.
– Planiranje razvoja i proizvodnje čelika bilo je na nivou države. Željezara Zenica je samo proizvodila duge valjane proizvode i polufabrikat za dalju preradu u metaloprerađivačkim preduzećima širom Jugoslavije koji su bili sastavni dio Rudarsko-metalurškog kombinata Zenica. Uvoz čelika iz drugih zemalja je ograničavan, i zeničko preduzeće je zbog toga moglo plasirati dva miliona tona čelika na prostor bivše Jugoslavije. BiH trenutno može potrošiti oko 300.000 tona čelika godišnje, a ostatak treba ići na izvoz. Imajući u vidu pad cijena na svjetskom tržištu i cijenu transporta, njeni proizvodi ne bi bili konkurentni. Činjenica da je željezara u Zenici u sastavu ArcelorMittala, najveće kompanije na svijetu za proizvodnju čelika, znači da u okviru te grupacije može još uvijek plasirati čelik na tržište – pojašnjava Muhamedagić.
Iz ArcelorMittala Zenica za Faktor su potvrdili da se zenički čelik izvozi u zemlje bivše Jugoslavije, zatim Italiju, Austriju, Mađarsku, Rumuniju, Bugarsku, Albaniju, Grčku, Tursku i niz drugih zemalja.
Ali pad globalnih cijena proizvoda utječe i na poslovanje ArcelorMittala iz kojeg poručuju da činjenica da nisu u mogućnosti dobiti snižene cijene električne energije i transporta snižava njihovu konkurentnost, što u najgorem scenariju može uzrokovati pad proizvodnje i otpuštanja radnika.
Sumorna predviđanja
Da bh. željezare i industrija proizvodnje čelika nisu izuzetak u problemima sa kojima se susreću, potvrda je i situacija u kolijevci industrijske revolucije, Velikoj Britaniji. Vlasnik većine željezara u ovoj zemlji je firma Tata Steel, koja je dio jedne od najvećih indijski grupacija Tata Group.
Početkom 2016. najavili su otpuštanje 1.050 radnika u britanskim pogonima, a 1.920 radnika je već izgubilo posao prošle godine. Tvrde da je kombinacija faktora poput visokih cijena električne energije, troškova prilagođavanju novim mjerama zaštite okoliša te nelojalne konkurencije iz Kine uzrokovala loše poslovne rezultate.
Podaci Eurostata ukazuju na to da je cijena evropskog čelika koji se uvozi u Veliku Britaniju u prosjeku 897 eura po toni, dok se kineski čelik plaća 583 eura po toni. Ovi podaci, preslikani na globalni nivo, u kombinaciji s padom potražnje za čelikom, ukazuju na to da slijedi sumoran period za evropske proizvođače čelika. Stručnjaci predviđaju da će opstanak biti moguć za specijalističke pogone prerade metala, a da će velike željezare koje proizvode sirovo željezo i obični čelik naći u teškoj borbi za opstanak. Bh. željezare će, prema svim predviđanjima, dijeliti sličnu sudbinu.
Plan rada željezara
Željezara Zenica je u doba Jugoslavije proizvodila duge valjane proizvode i polufabrikat za dalju preradu u metaloprerađivačkim preduzećima širom Jugoslavije koji su bili sastavni dio Rudarsko-metalurškog kombinata Zenica. Željezara Vareš je proizvodila sivo gvožđe za potrebe ostalih livnica u Jugoslaviji i imala livnicu odlivaka. Željezara Ilijaš je proizvodila gusene cijevi, lijevala velike kace za trosku i kokile za livanje čelika u ingote. Željezara Smederevo je proizvodila tanke limove. Željezara Skoplje je proizvodila debele limove, a Željezara u Sisku je bila proizvođač bešavnih i šavnih cijevi. Slovenačke željezare su proizvodile kvalitetni čelik, a Željezara Nikšić je radila čelik za namjensku industriju.
Koristi od željezare
U proizvodnji čelika se troše velike količine željeznih rudnih sirovina, vatrostalni materijal, kreč, krečnjak, glina, kvarcni pijesak, ferolegure, električna energija, ugalj, zemni plin, nafta, usluge željezničkog i drumskog transporta u dopremi sirovina, goriva, rezervni dijelov i otpreme gotovih proizvoda. Profesor Muhamedagić dodaje i da željezaru moraju da prate specijalizirane firme za izradu rezervnih dijelova, usluga održavanja i remonta postrojenja. Sve ovo traži veći broj zaposlenih izvršilaca na svim segmentima.
(Ajdin Perčo / Faktor.ba)
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
