Ljudi

Muminović: Priče u fotografijama svako razumije

Dijana Muminović je trenutno u SADu gdje svoje foto – priče predstavlja na univerzitetima. Svoje priče Dijana je pravila sa ljudima i na mjestima koja se na određen način vezuju za njen život. Kako je njen put od izbjeglice iz Bosne do američke državljanke uticao na to kako će se baviti fotografijom Dijana nam je ispričala poslije predavanja na ljetnjem semestru. Ova Zeničanka je svijetli primjer kako se predanost i lična povezanost sa profesijom može prepoznati i cijeniti u svijetu.

Zanimanje fotografa se kod nas shvata kao dosta jednostavno zanimanje kojemu ne treba posebna, naročito univerzitetska edukacija. Koja su znanja koja si ti na svom studiju dobila, a za koje smatraš da ih se ne može dobiti?

Kada sam počela studirati fotografiju išla sam često u grad i slikala ono što mi je interesantno. Problem je bio što u gradu u kojem sam studirala nije toliko veliki niti živopisan kao što su to New York ili naši gradovi u BiH. Također nisam nikada razmišljala da li mi je potrebno školovanje za ovaj smjer, to mi se podrazumijevalo, sve dok to u Bosni ljudi kroz šalu nisu počeli govoriti. Vjerujem da čovjek može sam sebe educirati u svakoj oblasti, tako i fotografiji, ali ja sam izabrala put da ipak pripadam nekoj instituciji. Moj studij ne obuhvata samo fotografiju, već i novinarstvo, audio/video produkciju, ali najefikasnije iskustvo koje sam dobila je kako ispričati priču kroz fotografije. Da bi se to postiglo, potrebno je bilo fotkati nepoznate ljude u njihovim kućama, provesti duži period slikanjem njihovih života. Možda da sam znala da će ovo biti dio studija, možda bi odustala. Ali upravo me je to naučilo da čvrsto i samouvjereno prihvatim profesiju koju volim, da cijenim priče i ljude, i ako me neko pusti u svoj dom, da je to čast, jer ni pod koju cijenu ljudi ne moraju pristati da se fotografišu ili dijele svoje živote sa novinarima. Radila sam nekoliko godina u Bosni nakon bachelor, a zatim upisala i magisterij. A kontakti sa ostalim ljudima u mojoj profesiji koji su uvijek spremni biti referenca, te fotografima i radionicama koji su držali prezentacije na mojim univerzitetima, gdje sam takodjer bila i odgovorna organizairanjem svjetskih natjecaja u fotografiji, a to je nesto što nigdje drugo nisam mogla dobiti.

Fotografisala si nekoliko tema. Možeš li izdvojiti tebi najdraže?

Otkako sam se počela baviti dokumentarnom fotografijom, slikam imigrante, a to je sve počelo u Americi. To je nešto što radim instinktivno i to je jedna od mojih najdražih tema.

Tvoji fotografski izvještaji sirijskih izbjeglica su obišli medije u SADu. Sada kad si tamo možeš li reći kakav su odjek imali dok si bila ovdje i da li su ih imalo pomogli u razumjevanju izbjeglica i njihovih sudbina?

Kao što sam počela fotografisati živote imigranata u Americi, tako sam i sirijskih izbjeglica koje su nedavno prolazile kroz Hrvatsku. Nisam freelance fotograf, ali ovo je tema jako bliska meni iz razloga jer sam i ja 1997.god otišla u Ameriku i moj status je bio ‘izbjeglica’ pet godina. Tako kada sam otišla da fotografišem u Hr, imala sam potrebu da ispričam ovo priču i znala sam da ću naći pristup i mogućnost da slikam iako je medijima bio zabranjen ulaz u izbjeglički kamp. U Americi je ova tema jako aktivna, a kao i svugdje, u Americi postoje ljudi koji su protiv izbjeglica i naseljavanja u SAD. Neki ljudi su samo neutralni jer se nikada nisu suočili sa ljudima iz drugih krajeva i iz tog razloga mi je bilo jako drago dobiti poziv da prezentujem svoje iskustvo i rad na univerzitetima gdje su mi nakon prezentacije mnogi studenti prišli i rekli kako nikada više neće moći gledati izbjeglice kako su gledali do tada.

Ta fotopriča naišla je na najviše pažnje u SADu ne samo zbog sirijaca nego i tvog izbjegličkog statusa u SADu…

Naravno. Kada su izbjeglice prolazile kroz Hrvatsku, razmišljala sam kako da moj rad utiče na ljude koji nisu toliko pristupačni prema izbjeglicama. Kada mi je jedan urednik rekao da ce objaviti moj rad u bilo kojem obliku (ovu vijest možete vidjeti OVDJE), iskoristila sam tu priliku i poslala sam ne samo svoje fotke već i tekst svog iskustva koji je igrao ulogu u mom radu i tome što danas fotografišem. Mnogo je kontroverzi o riječima ‘izbjeglica’ i ‘imigrant’ u Americi, a ja sam u svom tekstu to definisala kroz svoja iskustva. ‘Izbjeglištva’, na kraju prođu, ali to oblikuje čovjeka.

Trenutno promovišeš svoj rad po američkim univerzitetima. Na kojim univerzitetima i koji je prvi koji je stupio sa tobom u kontakt?

Već sam na tri univerziteta imala prezentaciju, ali na Alleghany College, gdje sam prvo bila pozvana nakon što je Chery Hatch pročitala moju priču na Twiteru, to iskustvo mi je ostalo najupečatljivije. Prvo nam je sijalica za projektor crkla i 15 minuta sam morala improvizirat sve, i malo sam se bila prepala, zatim smo otišli u drugi teatar i mislila sam da će pola ljudi otići, međutim, jos više je ljudi došlo. To je bio univerzitet na kojem nikad prije nisam bila, niti sam bila upoznata sa Cheryl, ali nakon toga su me pozvali i moji bivši univerziteti gdje sam diplomirala. Još uvijek se planiraju prezentacije.

Kakve su reakcije studenata i profesora?

Bila sam iznenađena kada su me profesori ne samo novinarstva ili fotografije kontaktirali, ali kada me je kontaktirala profesorica engleskog jezika i rekla da se moj priča već nekoliko puta čitala na njihovom odsjeku, to mi je bila najdraža vijest. A kada sam došla na univerzitete, pojedini profesori su me pozvali prisustvujem na njihovim predavanjima. Iznenadilo me je kako sam prisustvovala različitim časovima, uljučujući čas ljudskih prava. Bila sam isto tako iznenađena pitanjima studenata, te kako su se upoznavanjem sa mnom, oslobodili govoriti o svom dolasku u Ameriku ili o tome kako su njihovi roditelji imigrirali. Neki su nakon časa ostali da kažu kako sada imaju drugačiji pogled na sve šta se dešava oko nas. Sve u svemu, nisam očekivala ovako pozitivne reakcije.

ulicamamo.com

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora i bez dozvole. Vlasnik materijala je UG Zenicablog, osim ako nije navedeno drukčije.

Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010

Instalirajte android aplikaciju ZENICABLOG - link na GOOGLE PLAY STORE
i aplikaciju za Apple-IOS operativni sistem