Muhidin Agić: Vjerovao je u pravdu za sve – Za četiri godine, koliko je radio kao partijski agitator, Muhidin je uspio uvjeriti sedam stotina radnika da se pridruže Komunističkoj partiji. Njegove planove da osnuje veliki sindikat metalskih radnika i digne prvi masovni štrajk zeničkih željezaraca prekinuo je rat. Muhidin se u augustu 1941. godine, nekoliko dana nakon zvaničnog proglašenja ustanka, s grupom od trideset i sedam drugova odmetnuo u planine centralne Bosne.
Prvi politički govor Muhidin Agić održao je u praznoj hali ugašene čeličane. Skup kojem se obratio nije bio velik. Svega desetak ljudi okupilo se da tog izuzetno hladnog januarskog jutra čuje govor čovjeka koji je posljednje dvije godine radio kao radnički sindikalist bez plate i infrastrukture koja bi ga podržavala. Njemu nije smetalo što je sve članke pisao sam, što ih je lično izrađivao na primitivnoj štamparskoj presi i onda ih bez ičije pomoći, uvezane u malene brošure s crvenim koricama, dijelio po kafanama u kojima su se okupljali fabrički radnici. Još su mu manje smetali skriveni podsmijesi i bezgranična ogovaranja. U svoj cilj je vjerovao koliko god se nekome činio neostvariv i sulud. A vjerovao je u pravdu za sve i upravo ga je ta vjera gonila na frenetičnu aktivnost.
Tokom svog nesebičnog političkog djelovanja dva puta je bio hapšen i oba puta u stanici kraljevske milicije bio brutalno pretučen. U zeničkom zatvoru odležao je dvije godine kao politički zatvorenik osuđen pod optužbom da je svojim političkim aktivnostima nastojao srušiti ustavni poredak zemlje i dokinuti kraljevu vlast – optužbe koje je, stojeći ponosno, uzdignute glave, pred sreskim sudijom bez ustezanja priznao, što je ćelavog suca, s unaprijed donesenom odlukom, ostavilo bez riječi.
Godine provedene u zatvoru nisu ga izmijenile i prvo što je uradio po odsluženju kazne drskošću i smjelošću iznenadilo je pripadnike tajne policije, koja je budnim okom nadzirala svaki njegov korak. Još mršav i iscrpljen od robijanja, Muhidin je pripremio govor o štetnosti kapitalističkog društva i nužnosti radničkog ujedinjenja i spremno ga izdeklamovao pred omalenom grupom razočaranih radnika okupljenih u napuštenoj hali stare željezarske čeličane. Dok je stojeći na posebno podignutoj bini za govornike ledeno odlučnim glasom izricao teške optužbe na račun vlasti, na sebi je imao samo iznošeno odijelo i pohaban kaput. Bio je uvjerljiv. Sjetio se spomenuti sve ono što je tištalo taj jednostavni svijet koji nije imao ništa – i teške uvjete rada i male nadnice i skupe životne namirnice. Njegov govor radnici su ispratili velikim aplauzom koji je iz njegovog oka potjerao prema ustima suzu – suzu koju niko nije vidio i koju je Muhidin obrisao rukavom svoga kaputa.
Koncem 1937. godine Muhidin se priključio zeničkom ogranku Komunističke partije, koja je, iako je Zenica bila radnički grad, brojala svega pedesetak članova. Pristupivši Partiji, promijenio je način svoga djelovanja. Prestao je držati javne govore i izazivati reakciju kraljevske vlasti kako bi na vlastitom primjeru pokazao njenu pokvarenost i bezdušnost. Umjesto bezuspješnih akcija koje nisu imale gotovo nikakvog odjeka, prihvatio se teškog posla agitiranja. Svoje nove aktivnosti vodio je sistematično i temeljito pripremljen. Drugove iz Partije koji su bili zaposleni kao radnici u Željezari zadužio je da prikupljaju podatke o svojim radnim kolegama, da slušaju koji od njih nisu uspijevali zadržavati jed u sebi i koji su bili spremni rizikovati čak i posao pridruživanjem u radnički sindikat.
Agitatorske aktivnosti običavao je započinjati u kafani „Behar“, neuglednom svratištu u kojem su se radnici okupljali svake večeri. Navođen podacima dobijenim od svojih partijskih drugova, pristupao bi stolovima za kojima su sjedili posebno nezadovoljni radnici. Častio ih je pićem, pričao viceve, nudio im sendviče napunjene rezovima salame i kada bi njihovo nepovjerenje popustilo bacao bi se na posao. Ideje radničke solidarnosti i socijalne ravnopravnosti iznosio je tim ljudima na jednostavan i razumljiv način. Njihov rad, govorio je, pokreće fabriku, stvara vrijednost i puni džepove raznih ljudi, ali najmanje njihove. Zar nisu i oni zaslužili živjeti pristojno, zar ne bi bilo pošteno da i njihova djeca jedu redovno i oblače novo?
Za četiri godine, koliko je radio kao partijski agitator, Muhidin je uspio uvjeriti sedam stotina radnika da se pridruže Komunističkoj partiji. Njegove planove da osnuje veliki sindikat metalskih radnika i digne prvi masovni štrajk zeničkih željezaraca prekinuo je rat. Muhidin se u augustu 1941. godine, nekoliko dana nakon zvaničnog proglašenja ustanka, s grupom od trideset i sedam drugova odmetnuo u planine centralne Bosne. Odatle su se dugim i iscrpljujućim maršom prebacili u istočnu Bosnu, gdje su se priključili ostatku narodnooslobodilačkog pokreta.
Muhidin Agić nije doživio oslobođenje zemlje. Život je izgubio daleko od Zenice, kao borac na Zelengori, gdje je ukopan uz najviše partizanske počasti.
Piše: Jasmin Agić/XXZ magazin
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
