Milenko Karović, dirigent i ravnatelj, rođeni Zeničanin iz Nikšića, čuveni Crnogorac iz Bosne

Razgovarao: Nedim Hasić, STAV, foto Velija Hasanbegović/

„Pristao sam ja da ‘ravnam’, međutim, doveo mi u hor Stipan neke babe. Rekoh: ‘Mogu li ja dovesti svojih 30 djevojaka?’ Kaže da može. I dovedem ih, da ne sjede kući besposlene. I tu sam proveo čitav rat. Pjevali smo puno i često, dijelove opera, različite komade. Ali me je uvijek fra Stipan zezao da volim da mu pojem u crkvi, ko da je opelo (smijeh).“

Te godine uslijedilo je i prvo gostovanje, na poziv Evangelističke crkve njemačkog grada Eschwegea, pa su početkom marta 1993. godine, otputovali na turneju po gradovima Esenske oblasti, na kome je za sedamnaest dana boravka održano devet koncerata.

„Iz Zenice smo krenuli za Njemačku. Fra Stipan, ja, Anto vozi, s nama Ivona, koju je kod Jablanice ujeo cuko. Zaustavljaju nas naši u Salakovcu. Kažu: ‘Na Veležu su četnici s topovima, krenite, pun gas pa šta vam Bog da.’ Dva autobusa puna djevojaka, 72 unutra. Mi zajednički pasoš, ja staru crvenu ličnu imam uza se. Kasnije nas zaustavlja mladi nadobudni ‘havajac’, pripadnik HVO. Traži osobnu. Rekoh: ‘Šta ti je to?’ Otvara on ličnu, na njoj petokraka, ime oca: Dušan, rođen u Nikšiću, imam sve reference da me sahrane odmah. ‘Vama iz Zenice dali da vodite hor?’, pita. ‘Jesu’, rekoh. Kaže: ‘Nemojte se ovuda vraćati.’ U Metkoviću nas zaustave, nemamo vizu, jedva nekako dobijemo pismo iz Njemačke i krenemo preko granice. Kaže nam šef policije: ‘Idite i, ako ko pita, nisam vas ja pustio, kroz Metković niste prošli.’ U toj žurbi udarim glavom u vrata od auta, evo i danas imam na nosu biljeg, vizu iz Metkovića.“

Po povratku u Zenicu pripremaju veliki koncert, „Sweet Memories“, čija je premijera održana u augustu 1993. godine. Tada je pjevalo čak 106 djevojaka. „Cijela Zenica priča, neće se Milenko vratiti, neće ni žena ni dijete ni on. Kad smo se vratili, dočekalo nas je dvije hiljade ljudi. Čujem, viču: ‘Je li se Milenko vratio?’ ‘Evo ga’, rekoh po izlasku iz autobusa. Kad viče neka nana: ‘Allah te nagradio’“, priča nam Karović. Od jeseni 1993. do kraja Agresije na Bosnu i Hercegovinu Omladinski je hor uspio snimiti i izdati videokasetu, nastupati za sve vjerske blagdane, ići na gostovanja u Njemačkoj, Poljskoj, Hrvatskoj… Za četiri su ratne godine priredili oko 200 koncerata u Bosni i Hercegovini.

„Nikad nisam imao dilemu hoću li ostati u ovom gradu ili ne. Da sam pobjegao, nikada se ne bih mogao vratiti i pogledati ovoj djeci u oči. Nikad. To je jače od mene. Mogao sam otići. Ali gdje? Svi oni koji su otišli danas životare, čuvaju magacine, a imao sam puno više razloga da odem. Znali su mene zvati u dva ujutro telefonom i provocirati, zvati me četnikom. Ali sam bio siguran, jer na mene nisu dali ni zenička raja ni zenička jalija ni opasni kriminalci, jer su svi bili moja djeca, moji učenici. Oni su me čuvali“, govori nam Milenko nastavljajući:

„Jedne noći, rano ujutro 1993. godine, neko zove i viče: ‘Četnik, ima li u Zenici četnika?’ Rekoh: ‘Odakle zoveš?’ Kaže iz Podgorice. ‘Pa što mene zoveš, eto ti Podgorica puna četnika.’ Kaže: ‘Sutra dođi na regrutaciju u Sedmu muslimansku.’ Ujutro žena ni da čuje da idem. Ali ja pravo u Sedmu muslimansku. Na straži moj učenik, kaže: ‘Selam, profesore’, rekoh: ‘Alejkumu selam, idem kod Brzine, reci Halilu da je Milenko došao.’ Izađe Halil, viče: ‘Šta je, Mile, u čemu je problem?’ Rekoh: ‘Moram s tobom pričati, ali mi prvo reci ima li cigara i kahve. ‘Ima za tebe nekakvog Partnera’, smije se Halil. I ja mu objasnim šta je bilo, da me je neko zvao da se prijavim. On se odvalio od smijeha. Popijemo mi kahvu, on zovne svog komesara, kaže mu da postavi lovca da ne bi više ko slučajno nazvao. I više niko nije ni zvao.“

DRUGA KUĆA GIMNAZIJA

Ali otkud uopće Milenko Karović u Zenici, kako je dospio u taj grad iz svog rodnog Nikšića? „Ja sam autohtoni Crnogorac, Nikšićanin, iz porodice koja je u tom gradu stoljećima. Moj je stric bio čuveni jugoslavenski pjevač Nikola Karović. Otac mi je bio direktor rudnika, a potiče iz porodice bačvara. Radili su bačve za pivaru. Majka je bila jedinica iz porodice nikšićkih trgovaca. Ja sam nestalan čovjek, ne volim biti na jednom mjestu. S 14 godina sam otišao od kuće, drugi put. Prvi put sam pobjegao od kuće kada mi je bilo šest godina, pokrao sam neko voće komšiji, nisam smio kući od straha i pobjegao sam babi koja je bila u selu udaljenom 11 kilometara. Treću su noć saznali gdje sam, a do tada je majka sva osijedila. Doslovno“, sjeća se, nastavljajući:

„U životu sam želio samo dvije stvari, da budem autoelektričar i muzičar. Drugo me ništa nije zanimalo. Kada sam završio osnovnu školu, rekao sam im da ću ići u Muzičku školu u Titogradu. Niko nije htio ni da čuje, porodična je tradicija bila nikšićka gimnazija. Kazao sam im da ne želim u gimnaziju, da je to za mene, da izvinite na izrazu, pederska škola i eto, potrefi se da čitav život provedem i penziju zaradim u gimnaziji. Uzmem dokumente, džeparac, sjednem na šinobus i u Titograd. Položio prijemni. Završio sam u Sarajevu fakultet. Već sam u Sarajevu tih godina, tu studiram i 1978. s KUD ‘Seljo’ idem u London na takmičenje. Po povratku iz Londona otišao sam obići roditelje u Nikšiću. Ulazim u kuću, kad, mati me čeka i pruža mi nekakav papir. ‘Milenko, znaš da ja nikad ne psujem, ali evo, došao ti je poziv da radiš u pederskoj školi.’ Dobio sam posao u zeničkoj gimnaziji i mati je mene čekala osam godina, da mi vrati, da bi mi to rekla. Eto, čitav sam život proveo u gimnaziji, Prva zenička gimnazija je moja kuća.“

Kućom je zove i zato što je u njoj upoznao svoju buduću suprugu, djevojku s kojom se kasnije oženio i dobio sina. „Kada sam počeo raditi u gimnaziji, nisam uopće ulazio u zbornicu. Imali smo neke probe, svirao je Aljoša Buha iz ‘Crvene jabuke’, doktor Geza, ma sve monstrumi na instrumentima. Dolaze oni na probu i viču kako je došla dobra profesorica engleskog. Na pauzi odem da malo pogledam, vidim zgodnu crnku, visoku, k’o zmaj. Bila je u gimnaziji profesorica Ingeborg koja je predavala latinski. Ušao sam u zbornicu i s tom crnkom započeo priču. Pitala me je šta radim, rekao sam joj da sam hausmajstor, da mijenjam sijalice i radijatore. Na to će Ingeborg meni da ne zamajam kolegicu, jer je tek došla i predstavila me je. Kada je čula ko sam, malo je ustuknula i rekla mi da je čula za mene i da joj je majka rekla da se ne druži sa mnom ni pod razno. Naime, godinu ranije radio sam u osnovnoj školi Sead Škrgo. Vozario s fakulteta u tu školu, vodio mali hor, ali sam bio u to doba popriličan boem, počesto sam znao biti pijan. Ronilac, šta ćeš. Moja asistentica je kazala toj crnki da se ni slučajno sa mnom ne druži, da sam simpatičan, ali kurvar i boem. Sve sam ja to saslušao i rekao joj da, ako hoće, neka posluša, a ako neće i ako joj bude dosadno, može doći kod mene u kabinet. I došla je. Danas imamo troje unučadi.“

ZENICA DANAS

Nakon četiri decenije rada u gimnaziji, Karović je otišao u penziju, no nastavio je raditi sa svojim horom. Ima 70 godina, ali to se na njemu ne vidi, vitalan je uprkos cigaretama koje ne vadi iz usta. Kaže da je za to kriva „japija“, ali i rano ustajanje, vježbanje i zadovoljstvo rada sa „svojom djecom“. Ali ne sviđa mu se baš previše današnja Zenica. Niti onaj kojeg danas zovu njenim gradonačelnikom. „Zenica je prije bila mnogo kvalitetniji grad. Bilo je mnogo intelektualaca, mnogo pismenih ljudi, mnogo gradskih ljudi. Ljudi koji su znali šta je kultura. Papirna je bila kultno mjesto, sve se tamo odigravalo, hotel ‘Metalurg’ i njegova bašta bili su čudesno mjesto. Zenica je bila grad“, sjeća se Karović nastavljajući:

„Danas se ona samo tako zove gradom. Danas ovdje vlada seljakluk. Pođimo od čelnika grada. Njega Zenica ne interesuje, on je tu da ostvari svoje želje. Za razliku od rahmetli Huse Smajlovića, koji je bio čovjek, koji je volio sport, volio kulturu, koji je sve ulagao. Ovaj je sada uništio kulturu u ovom gradu. Najveći mu je kulturni projekt u posljednjih šest mjeseci ‘Top model’. On mrzi sve što je zeničko, mrzi zeničke sportske klubove, zeničku kulturu, sve što ima zenički prefiks on mrzi. Jedan čelnik grada, neko ko mene predstavlja, ne može biti onako vulgarna osoba s vulgarnim ispadima u javnosti. Da vrijeđa ljude, da im dijeli epitete. To ne priliči gradonačelniku. Neka sam ja konzervativan, ali to tako ne može. Radim ovdje 42 godine, nikada gradom nisam prošetao u šorcu. Nikada nisam zakasnio na čas, nikada nisam bio na bolovanju. Ja sam profesor gimnazije. Danas sve može. Ali eto, ovaj narod šuti. Oni koji su ga izabrali sada mene ne pozdravljaju jer sam u jednoj emisiji na TV Zenica kazao sve što mislim o njemu. Zato on zabranjuje ljudima da se sa mnom druže, oni koji nemaju svoje ja to prihvataju. Strašljivi su jer se boje za egzistenciju. Mene ne zanima, ali ne smije se usuditi da mi dira djecu. Ko mi takne u djecu iz hora imat će posla sa mnom. To je crnogorska besa.“

Na konstataciju da su Fuada Kasumovića, takvog kakvim ga opisuje, ipak birali Zeničani, Karović odmahuje rukom, pojašnjavajući da ga je interes određenih skupina doveo na vlast. „On ima gard koji pali kod ovog strašljivog naroda. Kod njega je buka sistem. I ima sreću da mu ja nisam predsjedavajući Gradske skupštine. Bio sam to četiri godine u vrijeme načelnika Smajlovića. I tada sam uveo red. Znalo se kako se radi, kakva su pravila. Nisam ja ters, nego mi ide na živce nekultura. I nepoštovanje autoriteta.“

SREBRENIČKI INFERNO

U maju 1997. Karović je sa svojim horom gostovao u Švicarskoj i Lihtenštajnu, a tom je koncertu prisustvovala Kneginja od Lihtenštajna, u pratnji ministrice inozemnih poslova Kneževine. Gostovali su u nekoliko navrata u Italiji, u Švedskoj, a tada su se horu pridružili i mladići, pa je hor postao mješoviti.

„Puno je djece prošlo kroz Omladinski hor. Mnogi od njih su se kasnije proslavili širom svijeta. Ivan Jelić je sada u Zagrebu, Danijela Blažević je bila u horu, Dženana Mustafić, koja je sada u Bečkoj operi, Tarik Filipović je bio u horu, Edin Karamazov…“, ponosno će Karović. „Za Karamazova se moglo pretpostaviti da će biti nešto od njega u životu. Kada je htio ići u New York da svira u cirkusu, kupio sam mu kaput. I otišao je. Edin je zaljubljenik gitare, on je stalno vježbao, ne zato što je bio ambiciozan nego što je ludo volio taj instrument. A Tariku Filipoviću ovo zeničko pozorište, gdje je on nastao, nije dalo da brani diplomski rad. I svi se sad busaju s Tarikom i Karamazovim, a ništa im u životu nisu pružili. Ali oni su uspjeli jer za njih nema cilja koji nije ostvariv.“

Ipak, možda najvažniji projekt u kojem je Omladinski hor učestvovao bio je oratorij „Srebrenički inferno“, na istoimenu poemu Džemaludina Latića, za koju je muziku napisao Đelo Jusić. Izvođen je na otvaranju Memorijalnog centra i mezarja u Potočarima, a ta je tradicija nastavljena i tokom dženaza 11. jula. Hor je Inferno u Potočarima izvodio 15 godina.

„Inferno je zapis, to je jedno sveto djelo. Omladinski hor ga je izvodio petnaest godina u Srebrenici, bez ikakvog interesa. Samo iz ljubavi i iz pijeteta prema tom mjestu. Radio sam koncert povodom 20. godišnjice Genocida u Oslu, u dvorani u kojoj se dijeli Nobelova nagrada. Radili smo koncert u Mariboru, u organizaciji predsjednika Pahora. Turci su organizovali koncert u Ankari. Nikad za Inferno nisam uzeo ni dinara. Ja bih sam sebi pojeo ruku kad bih to uradio. To je davno postalo naša obaveza. Mi smo se stopili s tim, mi smo prvi izveli Inferno. To je zapis koji stoji kao kruna postojanja Omladinskog hora.“

Na konstataciju da su Fuada Kasumovića, takvog kakvim ga opisuje, ipak birali Zeničani, Karović odmahuje rukom, pojašnjavajući da ga je interes određenih skupina doveo na vlast. „On ima gard koji pali kod ovog strašljivog naroda. Kod njega je buka sistem. I ima sreću da mu ja nisam predsjedavajući Gradske skupštine. Bio sam to četiri godine u vrijeme načelnika Smajlovića. I tada sam uveo red. Znalo se kako se radi, kakva su pravila. Nisam ja ters, nego mi ide na živce nekultura. I nepoštovanje autoriteta.“

SREBRENIČKI INFERNO

U maju 1997. Karović je sa svojim horom gostovao u Švicarskoj i Lihtenštajnu, a tom je koncertu prisustvovala Kneginja od Lihtenštajna, u pratnji ministrice inozemnih poslova Kneževine. Gostovali su u nekoliko navrata u Italiji, u Švedskoj, a tada su se horu pridružili i mladići, pa je hor postao mješoviti.

„Puno je djece prošlo kroz Omladinski hor. Mnogi od njih su se kasnije proslavili širom svijeta. Ivan Jelić je sada u Zagrebu, Danijela Blažević je bila u horu, Dženana Mustafić, koja je sada u Bečkoj operi, Tarik Filipović je bio u horu, Edin Karamazov…“, ponosno će Karović. „Za Karamazova se moglo pretpostaviti da će biti nešto od njega u životu. Kada je htio ići u New York da svira u cirkusu, kupio sam mu kaput. I otišao je. Edin je zaljubljenik gitare, on je stalno vježbao, ne zato što je bio ambiciozan nego što je ludo volio taj instrument. A Tariku Filipoviću ovo zeničko pozorište, gdje je on nastao, nije dalo da brani diplomski rad. I svi se sad busaju s Tarikom i Karamazovim, a ništa im u životu nisu pružili. Ali oni su uspjeli jer za njih nema cilja koji nije ostvariv.“

Ipak, možda najvažniji projekt u kojem je Omladinski hor učestvovao bio je oratorij „Srebrenički inferno“, na istoimenu poemu Džemaludina Latića, za koju je muziku napisao Đelo Jusić. Izvođen je na otvaranju Memorijalnog centra i mezarja u Potočarima, a ta je tradicija nastavljena i tokom dženaza 11. jula. Hor je Inferno u Potočarima izvodio 15 godina.

„Inferno je zapis, to je jedno sveto djelo. Omladinski hor ga je izvodio petnaest godina u Srebrenici, bez ikakvog interesa. Samo iz ljubavi i iz pijeteta prema tom mjestu. Radio sam koncert povodom 20. godišnjice Genocida u Oslu, u dvorani u kojoj se dijeli Nobelova nagrada. Radili smo koncert u Mariboru, u organizaciji predsjednika Pahora. Turci su organizovali koncert u Ankari. Nikad za Inferno nisam uzeo ni dinara. Ja bih sam sebi pojeo ruku kad bih to uradio. To je davno postalo naša obaveza. Mi smo se stopili s tim, mi smo prvi izveli Inferno. To je zapis koji stoji kao kruna postojanja Omladinskog hora.“

Razgovarao: Nedim Hasić, STAV, foto Velija Hasanbegović/