Zenicablog vam prenosi reportažu iz Marakeša (Maroko) koju je za Zenicablog priredio naš sugrađanin Sejfuddin Dizdarević.
Krajem januara sam boravio pet dana u Marakešu. Razlog je bio učešće u polumaratonu, ali iskoristio sam priliku da bolje upoznam grad i okolicu.
Za manje od 100€ imaju letovi sa aerodroma Weeze za Marakeš. Vrijeme leta je 3,5h. Prilikom slijetanja na aerodrom mogu se vidjeti bezbrojne plantaže narandži, koje diktiraju relativno nisku cijenu svježe presovanog soka; dok za čašu soka nara platite 1,5€, ista čaša soka od narandže košta 0,40€
Aerodrom u Marakešu je drugi po veličini u Maroku i prošle godine je otpremio šest miliona putnika. Najviše turista je iz Francuske, Španije i Italije. Na aerodromu sam zamjenio novac u lokalnu valutu (1€ =10 MAD). Kupio sam i SIM kartu za mobilni; 10€ za 10GB. Na kraju ću potrošiti tek 450MB. Da bih izbjegao stres na aerodromu iz Njemačke sam bukirao taxi od aerodroma do smještaja. Vožnja traje 15-ak minuta i tu dobijete prve utiske o živahnosti grada.
Iako je bio radni dan, ulice su bile pune ljudi. Naš smještaj se nalazio na sjeveru starog grada („medina“). Radilo se o jednom od brojnih „rijada“ koji se mogu naći u svim kategorijama cijena. One variraju od 10€ pa do nekoliko stotina € za jedan konak. Taxi nas je dovezao koliko je bilo moguće blizu do našeg rijada, ali opet je to značilo da smo moralo pješačiti 20 minuta uskim sokacima medine. Šta sa google maps nije predstavljalo problem.
Prva stvar koju smo vidjeli od medine je bio poznati trg „džema el fna“ (trg obješenih), imaterijalno kulturno nasljeđe UNESCO-a. Uistinu se radi o jedinstvenom prizoru; krotitelji zmija, pripovjedači bajki, afrički prodavači sunčanih naočala, prodavači vode obučeni u odore berbera iz lokalnih sela. Utisci naviru sa svih strana. Ali dešavanja na ovom trgu nisu samo spektakl za turiste nego su sastavni dio života domaćeg stanovništva; turisti su tek mala manjina posjetilaca.
Sradčno smo dočekani u rijadu koji se nalazio blizu „trga začina“. Restauracija rijada podliježe strogim kontrolama; tako npr je zabranjeno postavljanje krova, ne smiju se ugrađivati prozori u vanjske zidove, ne smiju se ugrađivati bazeni na krovove. Prema podacima jednog njemačkog turističkkog vodiča jedan kompletno renoviran i namješten rijad košta 220.000€, novac koji se može iznajmljivanjem povratiti za 7 godina. U medini 1.000 rijada se nalaze u rukama stranaca koji su umnogome doprinjeli u oživljavanju starog grada.
Nakon što smo ostavili stvari poduzeli smo malu šetnju sokacima medine i uzeli smo malu večeru. Cijene su prihvatljive; jedna marokanska „harira“ čorba košta 2,5€, nacionalno jelo „tažin“ koje su spravlja u čunjastim malim loncima košta 5-6€. Za vrijeme cijelog boravka smo jeli u raznim malim restoranima medine i svugdje je jelo bilo izuzetno ukusno.
Posebna draž grada je njezina istovremenost u razlikama; jedno pored drugog se vide siromašni prosjaci pored dobro-stojećih turista, elegantno odjeveni prodavači na bazaru pored hamala pocijepane odjeće.
Sjedećeg dana smo posjetili „muzej Marakeša“ sa nekoliko veoma lijepih eksponata iz svakodnevnog života ljudi. Ako ni zbog čega drugoga, onda se pojeta isplati zbog lijepe unutarnje arhitekture zgrade. Bili smo prvi posjetioci toga dana tako da smo muzej imali za sebe. Susjednu medresu „Ben Youssef“ nismo mogli posjetiti zbog renoviranja. U sjevernoj medini su mjesto našli brojni muzeji. Slučajno smo nabasali na „muzej žene“. Smješten u jednom rijadu predstavljene su tri žene koje su imale utjecaja na marokansko druđtvo; između ostalog jedna etnologinja koja je sakupljala narodne pjesme berbera. Ulaz je koštao tek 3€ i nakon poosjete tom muzeju počeli smo se spuštati ka južnoj medini, prema trgu „džema el fna“. Što je značilo da smo morali proći uskim sokacima, trgovima i bazarima, koje smo još bolje mogli upoznati.
Na trgu smo sjeli u poznati „café de France“ i sa terase posmatrali žamor koji je bio ispod nas. Nakon nekog vremena smo se uputili prema najvećoj džamiji Marakeša – Kutubiji koja je bila 5 minuta hoda od džema el fna. Jedan ulični prodavač mi reče da se podne namaz u ovoj džamiji klanja tek u 15h (inače je vakat u 13:45h) te da će tek tada ona biti otvorena.
Nisam razumio po kojim kriterijima se dešava ovo naknadno klanjanje podne namaza u pojedinim džamijama, ali za podne namaz se čuju dva ezana; prvi iz džamija koje klanjaju u prvo vrijeme i onda 70-ak minuta kasnije iz džamija koje klanjaju naknadno. Tako da se stiče dojam da Marokanci klanjaju šest puta na dan, a ne ko svi Turci pet puta. Također se ezan razlikuje od nama poznatog; pošto su malikijske pravne škole u islamu njihov ezan je mnogo ‚koncizniji‘, kraći i bez melodije. Ezan u Marakešu ima praktičnu stranu da obavjesti ljude na vrijeme namaza; zbog toga se uvjek ima 15-20 minuta vremena između ezana i ikameta, da ljudi dođu u džamiju, uzmu abdest i klanjaju sunete prije farza.
Ipak imali smo sreće sa uličnim prodavačem koji je telefonom pozvao dedu koji je održavao džamiju te nam ovaj otključa vrata i uvede nas unutra. Imali smo džamiju samo za nas i arhitektura džamije Maroka se razlikuje od nama poznatih ‚osmanskih‘ koje imamo u Bosni: njihove džamije su uglavnom bez ikakvih unutarnjih dekoracija i ornamenata i abdest se obično uzima u djelu džamije koji nije natkriven krovom. Tako je bilo i u Kutubiji koja je imala otvorenu abdesthanu i u njezinoj sredini šadrvan sa kojeg se uzimao abdest.
Prilikom izlaska iz džamije čuvaru dadoh nešto bakšiša i on me upita da li je to za njega, ili za džamiju. Bi mi drago čuti da još uvjek ima ljudi koji čuvaju tuđi hakk, pa makar to i bila džamija i makar se radilo o skroz malom iznosa para.
Na bazaru smo kupovali nake điđe i tu sam isprobao taktiku cjenkanja; traženu cijenu sam umanjio za 2/3 i na kraju bi se nađao negdje na 50% prvobitno navedene cijene prodavača. Vjerovatno opet bi me prodavač nasankao, ali sve to je dio igre. 🙂
Slijedeći dan – petak – htio sam posjetiti neka mjesta koja su se nalazila van medine te sam se odlučio iznajmiti biciklo za 8€. Sa google maps vam i ne trebaju nikakve karte, tako da sam bez problema našao željene ciljeve. Prvo sam otišao do „marathon expo“; mjesta gdje se podižu startni brojevi za polumaraton. Tamo sam nabasao na nekog poljskog deduku, koji se nije mogao sporazumiti sa osobljem koje izdaje startne brojeve te sam sa svojim atavističkim poljskim bio tumač. On je sa grupom od 15-ak drugih suplemenjaka došao iz sjevernopoljskog Plocka u Marakeš. Istog deduku ću vidjeti na dan trke, na nekom trećem kilometru povijenog koljena kako se pati na polumaratonu.
Nakon podignutih startnih brojeva odtočkali smo se do bašče „Majorelle“ koja je bila rezidencija poznatog modnog kreatora Yves Saint Laurenta. U vrtu se nalazi i spomenik njemu i njegovom zagondžiji. Ne mogu odoljeti a da ne uputim suptilnu kritiku balijskom učenju fatihe i vlahu i Turčinu, te kao Bošnje koje pred grobom Brus Lija i Al Kaponea uče fatihu i ja podigoh ruke da kao bajagi dovim za ovu dvojicu lutija.
Zbog izuzetno duboko plave fasade ta kuća (danas muzej mode) je postala obavezno mjesto obilaska svih teta plastičnih usana i inih wannabe instagram selebritija, tako da smo čekali i 1h dok nismo kupili karte. Pored muzeja mode (kojeg nisam posjetio jer me nije interesovao) u kompleksu se nalazi opulentno uređen vrt i muzej berberske kulture. Posebno ovaj muzej me je dojmio i zbog njega se isplatilo čekanje.
Nakon toga smo otišli do stare jevrejske mahale „el Mellah“ koja se nalazi istočnije od medine i čijem sklopu se nalazi 10-ak sinagoga. Ulazna karta za jednu od njih (Slat Al Azama) košta 1€ i pored sale za molitvu nalazi se i mali muzej koji svjedoči o stoljetnoj tradiciji života Jevreja u tom gradu. Arhitektura se savršeno uklapa u ostale zgrade koje je okružuju. Te slično stanbenim objektima i ta sinagoga u sredini ima ulazno dvorište oko kojega su poredane sobe (muzej i sala za molitvu) odnosno gornji sprat sa ostalim sobama. Arhitektura podsjeća na Morića han u Sarajevu. Od 1948 godine broj Jevreja se drastično smanjuje i većina ih se seli u novoosnovani Izrael.
Na putu ka sinagogi sretnem Jevreja sa tipičnim solufima sa kojim sam se slikao. Da se on slobodno kreće među većinskim muslimanskim stanovništvom grada je košmar evropskih desno-populista koji svoj antisemitizam žele imputirati muslimanima.
Slijedeći dan (subota) smo bili na izletu u okolna berberska sela i za mene je ovo bio highlight posjete Maroku. Izlet je bio jako jeftin, tek 20€ i vazdan smo proveli u okolici Marakeša. Cilj je bilo selo Imlil u podnožju planine Toubkal – poslije Kilimandžara drugog po visini vrha Afrike. Na putu do Imlila stajemo u selu Ansi i posjećujemo pijacu. Pored prehrambenih artikala i ostalih potrebština za svakodnevni život na pijacu dolaze i tradicionalni berberski ljekari koji ispravljaju slomljene kosti i uganule ligamente. Bili smo svjedoci takvog jednog tretmana sa mlakim uljem i kiropraktičarskim potezima za koje ‚šaman‘ uzima ca. 1€. Šta na nas djeluje romantično i arhaično za ove ljude je sastavni dio svakodnevnog života; državne bolnice su daleko i slabo opremljene.
Zanimljivo da naš vodič, berber Muhamed ne zna arapski, nego priča samo berberski. I da se u Maroku priča tri berberska glavna dijalekta i da se ni oni međusobno uvjek ne razumiju.
Nakon Ansija odvezli smo se do Imlila, koji se zadnjjih godina razvio u živahno selo sa brojnim prodavnicama za planinarenje. Iako se iz sela vidi planina Toubkal, potrebno je 6-7 dana dok se ne popne na njega. Vidjeli smo brojne planinare koji su se spremali na kraće i duže ture. Cilj našeg kratkog izleta su bili poznati vodopadi Imlila i pošto je temperatura zraka pala na 4°C (istovremeno u Marakešu je bilo 17°C) polusatni hod nam je dobro došao i da se ugrijemo. Imlil se nalazi na 1750m nadmorske visine i djelomično je bio pokriven snijegom. Planinarski turizam je omogućio i skromno blagostanje berberskim selima; dok do 1996 godine u krugu od nekoliko stotina kilometara (ako se izuzme sam Marakeš) se nalazio samo jedan hotel, danas svako selo ima po 2-3 gostionice sa konakom. Među poznatijim gostima koji su posjetili ove doline su bili glumac Daniel Craig i reptiloid Mark Zuckerberg koji je pomogao izgradnju bolnice u regionu.
Na putu nazad za Marakeš smo prošli cestom na kojoj su snimane scene za film „mission impossible“ sa Tom Cruisom.
Za mene lično su susreti sa domicilnom stanovništvom, nešto što ovakva putovanja čine vrijednim i moja preporuka je iskoristiti priliku ako se pruži da se vidi ono što inače nije u fokusu posjetioca.
Nedjelja je bila zadnji dan našeg boravka u Marakešu i taj dan sam trčao polumaraton. Podučen ranijim iskustvima, od samog početka sam odustao od prijave za puni maraton jer su me tri dana prije trke dovoljno satrala tako da sam trčao samo 21km. Mislio sam da je polumaraton u Marakešu jedan od slabije posjećenih ali na startu je bilo nekoliko hiljada učesnika i tek nakon ca. petog kilometra moglo se samostalno određivati tempo trčanja jer tek tada nisam bio k’o sardina među ostalim trkačima.
Nakon ulaska u cilj sam polahko vukao do svog rijada. Spakovane kofere smo ostavili u lobiju i izašli smo da uživamo u zadnjim trenucima nađeg boravka u Marakešu. U međuvremenu smo nakupovali stvari tako da smo imali dodatnu torbu. Na obližnjem trgu smo unajmili hamala koji je u svojim kolicima transportovao naš prtljag do mjesta gdje smo ugovorili taxi do aerodroma.
Boravak u Marakešu je bio po mom ćejfu; ima smisla unaprijed razmisliti šta se želi posjetiti. Zbog ogromne ponude postoji mogućnost besplanskog traćenja vremena, što bi bio jazuk. Za mene lično je posjeta Imlilu bila na prvom mjestu utisaka koje nosim iz Maroka. Jedina negativna stvar koja mi je smetala jeste zagađena hava u medini. Iako auta nemaju pristup medini (ne mogu i da hoće, sokaci su veoma uski) brojni motori se brinu da ukoliko dolazite iz Zenice da se osjećate kao kod kuće. Ali pošto mi je hava smetala onda to znači da je proces dezintegracije od Zenice uzeo velikog maha 🙂
U apoteci sam za 0,30€ kupio masku preko usta i nosa koja je bila mala pomoć u behutu koji me je snašao. Ali ovo je moje subjektivno mišljenje; zagađena hava uopće nije smetala mojoj ženi. Ako se ovo izuzme, sve ostalo je bilo OK. Ljudi su bili prijatni i bilo im je drago vidjeti ljudi koji su došli posjetiti njihov grad. Prodavači nisu bili ‚dosadni‘ i cjenkanje im je pričinjavalo vidljivo zadovoljstvo. Glas ljudi koji dolaze iz Njemačke nas je i tamo pratio; u ceremoniji cjenkanja sa jednim dedukom kod kojeg sam kupio bakrenu tacnu on mi reče da mu je cjenkanje merak, ali pošto smo mi iz Njemačke i ne znamo šta merak znači.
Po mnogim stvarima se vidi da medina nije samo tu za turiste. Za mene najfascinantnije je bilo gledati kako domaće stanovništvo kao opčarano sluša pripovjedače bajki i izvođače tradicionalnih pjesama, tako da očigledno ni u vremenu masovne razonode putem elektronike ovakav način razonode nije izgubio svoj čar.
Svakome mogu preporučiti da posjeti grad. Iz Njemačke se za relativno male pare može doletiti do Marakeša; za 15€ se može naći solidan konak sa doručkom. A za vidjeti, čuti i mirisati se ima šta u Marakešu!
Autor : Sejfuddin Dizdarević
Kontakt sa portalom Zenicablog možete ostvariti:
email: [email protected]
Viber poruke: +387 60 355 8888
Facebook Inbox: https://www.facebook.com/Zenicablog/
Twitter: https://twitter.com/Zenicablog2010
